PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
265
10
nastajanju elemenata, kako mu je ovaj pripisao, nego o svakoja-
kom miješanju, ponajprije kamenja, što on sam <Aristotel> nije
učinio: »Ono prvo što smo netom nazvali vodom, ako je skrut-
nuto, kako nam se čini, vidimo da postaje kamenje i zemlja.«;
potom <o miješanju> vjetrova: »opet razriješeno i razrijeđeno, to
isto <postaje> vjetar i zrak,«; <o miješanju> oblaka: »I opet zrak
koji se skupi i zgusne postaje oblaci i magla«; poslije <o miješa-
nju> tuče i leda: »Uistinu tako skrutnuto ono, čemu se to događa
ponajviše iznad zemlje, tuča je, a na zemlji je pak led. Što je pak
manje i što je poluskrutnuto, ono što je nad zemljom je opet sni-
jeg, a na zemlji skrutnuto, nastalo iz rose, naziva se mraz.«
Ali da ne prikažem sve što u
Timeju
slijedi o vrstama soko-
va; Platon je filozofirao o vinu, ulju, smoli, gumi, medu, soku
17
,
tekućini, stijeni, kamenu, sodi, potaši, zlatu, čeliku, zraku, oku-
sima, mirisima, bojama, zvukovima; no, jer je Aristotel izrijekom
rekao da on o kostima i mesu nije raspravljao, da bi se što jasnije
pokazala laž, hoću ovdje navesti ovo o kosti: »kost je sastavio na
17
To je grčki: ὀπός, οῦ ὁ – sok koji prirodno curi, ili kad se zareže
– smola.
5
15
