PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
255
5
Fizike
, u 7. poglavlju, jer prikazuju likove, tj. forme – ne one bitne,
nego akcidentalne – navedene u vezi s istom temom, <primje-
ri>
ἀμούσου, μετασχηματίσεως͵ προσθέσεως, ἀφαιρέσεως,
συνθέσεως, ἀλλοιώσεως, ἀταξίας, ἀμορφίας, ἀσχημοσύνης
– nevještog, preobražaja, dodavanja, oduzimanja, sastavljanja,
mijenjanja, neuređenosti, bezobličnosti, neoblikovanosti. To ne
samo da nisu bitne forme, nego nisu doista ni akcidentalne, jer
su sve lišenosti.
Zašto se isto tako za objašnjenje materije navodi subjekt i ma-
terija tih <elemenata>: mjed i kamen i samo zlato koje je u Pla-
tona pobijano? No one zadnje riječi: »No, budući da su elementi
tijela, razlaže ih sve do površinâ: a nemoguće je da prva materija
bude površina.«, nisu manje iskrivljene nego sve drugo.
Ne želi Platon to da su površine prva materija, nju je, naime,
opisivao: »nevidljiva neka vrsta i bez oblika, koja sve prihvaća«.
Ta svojstva ne mogu odgovarati niti piramidi, niti trokutima,
niti drugim površinama i te površine nije Platon pridao materiji,
nego elementima; ne utoliko, ukoliko im je samima materija su-
bjekt i njezin je vatreni dio – vatra i vlažni dio – voda, nego uto-
liko što su tijela; tako, naime, nakon završene rasprave o materiji
piše o elementima: »Da su, prvo zaista vatra i zemlja i voda i
zrak tijela – svakome je jasno. I svaka forma tijela ima i dubinu. A
nužno je opet na svaki način da dubina ima oko sebe površinsku
narav. I ravna površinska osnovica sastoji se od trokutâ. Svi pak
10
15
20
