PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
249
5
To, međutim, usporedimo s onim što je Platon napisao na
početku rasprave o materiji: »Sad se čini da nas govor prisiljava
da pokušamo u iskazima objasniti tešku i tamnu vrstu. Za koju
dakle moć i narav to samo treba smatrati? Za takvu ponajviše da
je prihvatilište svakog nastajanja kao dojilja.«; a zašto ona nema
nikakva određenja? Ili ovo drugo što slijedi: »I uistinu kao vatra i
ono što je takvo kroz sve i svako ono što podliježe nastanku; ono
u čemu nastaje i pokazuje se pojedino od njih i ponovo odatle
propada, samo to <treba> nazivati služeći se imenom:
ovomu
i
ovo
.«
To je doista, da se prizna Aristotelu, nedovoljno jasno rečeno.
Ali mnogo jasnije je ono što izlaže o primjeru zlata sasvim dru-
gačijim riječima, nego Aristotel. No i on sam nije mnogo jasnije
izjavio ono: »iz koje nastaje ono što je nazvano elementi.« Naime
ono:
iz koje
, ako se shvati kao materija, ne će biti posvuda istinito
da elementi nastaju iz materije; potrebno je, naime, da elementi
nastaju iz materije i suprotnosti. A ako se shvati <ono
iz koje
> kao
iz
suprotnosti
, ni to ne će biti istinito, jer je potrebna i materija.
Niti Aristotel nije jasno rekao ono: nego
uvijek sa suprotnošću
;
naime, ne čini se da materija u sebi sadrži ikakvu suprotnost iz
koje bi nastali elementi; no Platon je možda jasnije <rekao>: »bilo
koja od suprotnosti, i sve što jest, iz njih je.«
Platon ipak kaže: »Prihvaća uvijek sve« i »kao utisna ploča
za svaku stvar po svojoj naravi biva pokrenuta i oblikovana od
10
15
20
