PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
247
drugo; kad drugo ne postoji, ne postoji ni prvo; beznačajna je,
dakle, primjedba i uzaludan je bio Aristotelov trud [339] da je
izloži.
Smiješno je pak ono za što ga u 1. knjizi
Fizike
, u 9. poglavlju
kudi:
τὴν γὰρ ἑτέραν παρεῖδεν – τὴν στέρησιν
10
, »drugo je, na-
ime, mimoišao, tj. lišenost.« Na koji je način počelo bićā ono što
je, po njegovom shvaćanju na istom mjestu, po sebi ne-biće. Što
drugo znači čovjeku zdrave pameti ne-biće po sebi do ono što
nazivamo
ništa
. A da nešto nastane iz ničega protuslovi i prirodi
stvari i svim starim filozofima i njegovom vlastitom učenju.
No doista ni to tako sjajno otkriće nije Aristotelovo nego Hi-
pokratovo, iz čije je knjige
O umijeću
on sam prepisao, kako smo
pokazali u prethodnom svesku.
Nije manje uvrnuto ni ono pobijanje Platona koje se nalazi u
2. knjizi
O nastajanju
, u 1. poglavlju: »Kao što je pisano u
Timeju,
nije ništa određeno: nije, naime, jasno rekao odvaja li se
pandeches,
ono koje sve prima, od elemenata; ne služi se nijednim, premda
je prije rekao da je subjekt tako zvanim elementima, kao što je
zlato zlatnim proizvodima; jer to ipak nije ispravno rečeno kad
je na taj način rečeno, nego to vrijedi u stvarima, kojima pripada
mijenjanje, a u stvarima, kojima pripada nastajanje i propadanje,
nemoguće je imenovati ono iz čega su nastale; pa ipak kaže da je
sasvim istinito reći da je svako pojedino zlato, ali elemente, bu-
dući da su tijela, razlaže sve do površinā, a nemoguće je da prva
materija bude površina.«
10
To nije jedinstveni citat, nego citat i tumačenje. Usp. Usp. ARIST.
Ph. 192a.12
5
10
15
20
25
