PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
243
15
5
da je treba unijeti u svoje knjige, mislim da bi dobro znao da je
opiše; a ta se <misao> nigdje ne nalazi u knjigama koje su do nas
došle, a koje su sve potpune, osim
Fileba
,
Minosa
i
Kritije;
a da oni
tu misao u onom dijelu u kojem su krnji, nisu mogli sadržavati,
dovoljno može biti jasno iz slijeda o kojem se sudi iz prethodnog;
ako je igdje trebala biti raspravljana, čini se da joj je u
Filebu
tre-
balo biti dodijeljeno ono najpogodnije mjesto gdje se čita mnogo
o
granici
i
beskonačnom
, o onom
više
i
manje
, o onom
dodanom
i
oduzetom
, o onom
većem
i
manjem
, a ipak se ne čita ni riječ o
veli-
kom
i
malom
. S tog razloga čini se da je bezvrijedno Aristotelovo
pobijanje.
No, i u tome tako bezvrijednom, kakvo jest, čini se da sam
sebi nije dosljedan. Naime u 3. knjizi
Fizike
, u 4. poglavlju piše
ovako: »Platon pak uvodi dvoje koje je beskonačno:
veliko
i
malo
.«
U 1. knjizi
Mudrosti
, u 6. poglavlju piše da je, osim onoga što je
Platon imao zajedničkog s pitagorovcima, njegovo vlastito uče-
nje: »beskonačno i u
velikom
i
malom
, ono vlastito.«
A potpuno je različita i gotovo suprotna misao da je
veliko
i
malo
dvoje beskonačno, od one da je beskonačno kao složeno iz
velikog
i
malog
. No, budući da je to Platon u zagonetci, ne pisao,
nego govorio, kako svjedoče Heraklid i Hestijej, koji su, kao i
Aristotel, bili Platonovi slušači, što je to trebalo na toliko mjesta
ponavljati i napadati kao otvoreno učenje, kad je Platon osobito
ono, što je pisao o počelima prirode, otvoreno pisao u
Timeju
u
kojem nije učio ništa o tom
velikom
i
malom
, ali mnogo o materiji;
o njoj je i sam Aristotel mnogo od njega preuzeo, kako je objaš-
njeno u prethodnom svesku.
Druga je objeda u 1. knjizi
O elementima,
u drugom poglav-
lju: »Nužno je da to isto bude, premda, kako je u
Timeju
pisano,
prije nego je nastao svijet, elementi su se kretali neuređeno; nai-
10
20
30
25
