PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
233
15
Ono što dodaje: »znati i razabirati i neke naslade i časti netko
bi postavio među dobra koja su to po sebi.«
36
Neka postavi i neka
istinito postavi, a kako će iz toga slijediti: znati je po sebi dobro,
dakle, »uzaludna će biti ideja«; koja je to forma argumenta ili
koja snaga razloga?
Zatim kaže: »Ako je pak i to od onoga što je po sebi dobro,
trebat će se pokazati da je isti pojam dobrog u svima njima,« – za-
što pak to? Kad pripadaju idejama prema različitim bitima – nuž-
no je da i njihove definicije budu također različite. I ne odgovara
primjer: »kao što je u snijegu i u bjelilu <isti> razlog bjeline«;
to oboje je, naime, materijalno, ideja je nematerijalna, a naša su
dobra materijalna. A ako je istinito da je ista definicija bjeline sni-
jega i bjelila, zašto kaže suprotno? »Pojmovi časti i razboritosti i
požude drugi su i različiti prema onome po čemu je to dobro.«
Kao dobro je, naime, obuhvaćeno istom definicijom; svi, naime,
za njima teže.
Ne dodaje ispravno: »Nije, dakle, dobro nešto zajedničko
prema jednoj ideji.« Ne slijedi to odatle. Osim toga također je
i neistinito. Sva su dobra, bilo homonimna, bilo sinonimna, ili
od jednog ili prema jednom, bilo po analogiji, kako sam na-
braja, dobra, jer postoje počela onog jednog dobra. A ono što
kaže: ako bi i postojalo takvo dobro, ono ne bi bilo
πρακτὸν
οὐδὲ κτητὸν ἀνθρώπῳ
, »dostupno djelovanju i takvo da ga čo-
36
Usp. ARIST. E N 1096b.17 – 19; Petrić je skratio citat i malo ga
promijenio: τὸ φρονεῖν καὶ ὁρᾶν καὶ ἡδοναί τινες καὶ τιμαί; ταῦτα γὰρ
εἰ καὶ δι΄ ἄλλο τι διώκομεν͵ ὅμως τῶν καθ΄ αὑτὰ ἀγαθῶν θείη τις ἄν.
10
5
20
