PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
225
toga izvodi ni na koji način ne će slijediti. No to je možda rečeno
protiv drugih, a ne protiv Platona; Platon, naime, ni na kojem
mjestu ne spominje
dobro
i
biti dobar
.
U 8. poglavlju <Aristotel> ima: «Jasno je, dakle, da uzrok
ideja (kako neki običavaju nazivati: ideje), ako postoji što takvo
mimo pojedinačnog, ništa ne koristi za nastajanje i za supstanci-
je«; – to je potpuno neistinito. Ideje jesu nužne u onom napredo-
vanju o kojem smo poučili. Ne bi nastala forma čovjeka u materi-
ji da ta forma ne postoji prije u sjemenu, u toplini, dahu, u naravi,
u duši, u univerzalnoj duši, u umu tvorcu. Neistinito je, dakle, da
one nisu korisne, jer su nužne; i nije istinito ono što slijedi: »jasno
je da nema potrebe da se ideju postavi kao predložak.« Jer da nije
prije postojao predložak ili forma ili razlog čovjeka u onome što
smo rekli, čovjek nikada ne bi nastao.
A to također piše u 13. poglavlju: »Uopće se događa, ako je
čovjek
supstancija i sve ono što se tako zove, da ništa od onoga
što je u pojmu ne će biti ničija supstancija, niti će išta od toga
postojati odvojeno, niti u drugome.« Kaže <ovo>, kako ja uistinu
mogu tumačiti: Ako postoje ideje, niti rod, niti razlika, niti vrsta,
koji se uzimaju u definiciji, ne će biti supstancije. Zašto to? Ne
navodi nikakav razlog, niti ga može navesti; koja je to, naime,
konsekvencija: Postoje ideje, dakle vrsta nije supstancija? Zatim
je istinito: »da ništa od onog što postoji univerzalno nije supstan-
cija«
35
– [335] ako se pod onim što postoji,
ὑπαρχόντων
, podra-
zumijeva
σημαινομένων
ili
λεγομένων
, ono što znači ili se go-
vori, kakvo je ovo naše univerzalno, sakupljeno iz pojedinačnog,
koje ili nije ništa ili nešto potonje; a ako se
ὑπαρχόντων
,
shvaća
35
Usp. također: ARIST. Metaph 1040b.26.
5
10
15
20
25
