PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
219
Ne sudjeluje li sagrađena kuća u onoj formi koja je u arhitek-
tovu umu? Ako se riječ
μετέχειν
, sudjelovati, ne sviđa Aristote-
lu, neka se služi drugom riječju kojom želi, bila ona metafora ili
svojstvena, samo neka nam izrazi stvar.
Ali kaže: »Može, naime, i biti i nastati nešto slično, premda se
ne oblikuje prema tome.«, kao npr. sin ocu; budući da se to doga-
đa rijetko, može se radije zvati slučajem, no kuća je uvijek slična
kući u arhitektovu umu, tako je i čovjek uvijek sličan ponašanju,
formi, ideji iste vrste.
I nije istinito ono što dodaje: »Slično je pak jasno da, ako bi
Sokrat i bio vječan, postojat će mnogi predlošci istoga, stoga i
ideje, kao čovjek, živo biće, dvonožan, i ideja čovjeka.« Nije, me-
đutim, Sokrat vječan, niti je njegova forma vječna u naravi očin-
skog sjemena, niti je to ikada Platon rekao.
Što s onim poslije: Ako postoji i više predložaka istoga, prvo
određenih, zatim subalternih, konačno najopćenitijih; i nije ne-
prihvatljivo što kaže: »Ideje nisu samo predlošci osjetilnih stvari,
nego također i sebe samih, kao rod ideja.«
Nema nikakvog značenja ako »predložak i slika bude isto«
31
,
kao što je subalterno rod i vrsta u odnosu i prema višem i prema
nižem: slika roda predložak je Sokrata.
Dodaje ovo: »Uostalom čini se da je nemoguće da bude od-
vojeno supstancija i ono čija je supstancija.«
32
To je zaista istinito,
31
Usp. također ARIST. Metaph. 1079b.35.
32
Usp. također ARIST. Metaph. 1079b.35.
5
10
15
20
