PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
213
15
supstanciju ovdje i tamo.« To i mi kažemo: one su supstancije i
ove su supstancije, one besmrtne sa svim onim uvjetima iz kojih
slijedi besmrtnost; ove su smrtne sa svim drugim <uvjetima>, iz
kojih <slijedi> smrtnost. Isto su s obzirom na napredovanje kao
što su otac, sin, unuk, praunuk, s obzirom na
σειρά
– lanac, a ne
s obzirom na bit, broj i savršenstvo; isto su ove s onima s obzirom
na iskaz »što nešto jest«, a ne <s obzirom na iskaz> »kakvo nešto
jest«.
I jest:
ταὐτὸ εἶδος τῶν ἰδεῶν καὶ τῶν μετεχόντων
26
͵
»Ista
je vrsta ideja i onoga što sudjeluje u idejama«, analogna kako ju
zovu i
ὅμοιον
, što Platon tvrdi. Ipak ne na onaj način. »Ako tko
zove čovjekom i Kaliju i drvo, ne gledajući ni na kakvo njihovo
zajedništvo.« Naime ne uspoređuje primjereno, kao homonimne,
drvo s Kalijom, jer među njima ne postoji nikakvo blisko zajed-
ništvo ili sličnost.
Mnogo prikladnije na početku
Kategorija
<uspoređuje> čo-
vjeka i nacrtanog čovjeka.
27
I nije istinito da između ideja i Kalije
nema nikakvog zajedništva; postoji, naime, zajedništvo vrste i
proizlaženja.
Dodaje i ovo: »Što, naime, pridonose forme onom vječnom
od osjetilnih stvari ili onome što nastaje i propada; nisu uzroci
niti kretanja, niti ikakvog mijenjanja.«
Vječnim osjetilnim stvari-
ma
mislim, naziva nebo i zvijezde i elemente; ako je nebo nasta-
lo, kaže u 2. knjizi
Fizike
u 6. poglavlju: »Ako je ponajviše slučaj
uzrok neba, nužno je da je prije um i narav uzrok i mnogog dru-
gog i ove sveukupnosti;« i u 1. knjizi
O dijelovima
, u 1. poglavlju:
»Stoga je dosljednije da je nebo nastalo od takvog uzroka, ako
26
Usp. ARIST. Metaph. 991a.2 – 3.
27
Usp. ARIST. Cat. 2a.15 – 17, Ὁμώνυμα λέγεται ὧν ὄνομα μόνον
κοινόν͵ ὁ δὲ κατὰ τοὔνομα λόγος τῆς οὐσίας ἕτερος͵ οἷον ζῷον ὅ τε
ἄνθρωπος καὶ τὸ γεγραμμένον·
5
10
20
25
