PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
211
15
10
5
kažu da ne postoji rod po sebi, drugi pak izriču <argument>
trećeg
čovjeka
«
25
. Budući da se ništa od toga ne nalazi u cijelom Platono-
vu djelu, ako me sjećanje ne vara, ništa na to ne ćemo odgovoriti;
osobito jer <ti prigovori> ne dokidaju ideje, nego ne odobravaju
razloge koji ih podupiru. Ove dodane riječi jasno ukazuju na to
da na tom mjestu ne čerupa Platona, nego neke druge: »I sve
ono što su oni, koji slijede mišljenja o idejama, suprotstavili po-
čelima.« Naime, ako sam priznaje da je Platon izmislio ideje, ne
može također reći da je on sljedbenik <učenja o idejama>. Stoga
trebamo smatrati da nije sve ono što se u Aristotelovim knjigama
čita protiv ideja, rečeno protiv Platona, nego protiv drugih koji
su slijedeći njegova načela mnogo o njima raspravljali. [332] Ta
ćemo mjesta naznačiti. Razmotrit ćemo ono što se čini da je, bilo
poimence, bilo po pretpostavci, rečeno protiv Platona.
Ubrzo, dakle, dodaje: »Uostalom doista prema shvaćanju po
kojem kažemo da postoje ideje, postojat će ideje ne samo sup-
stancijâ, nego također i mnogo drugog«. Neka bude, pa što onda?
Postoje naime <ideje> i veličine i ljepote i pravednosti i sveg dru-
gog što ima
οὐσία͵
bît na Platonov način, ali ipak ne i supstan-
ciju na Aristotelov način; to ne samo da ne držimo neumjesnim,
nego to otvoreno tvrdimo. »I ima još deset tisuća takvih <bića>.«
Kojih drugih deset tisuća? Mi kažemo da postoje ideje svih bîti,
bile one supstancije ili akcidencije; budući da ne postoje nikakva
druga bića osim njih, gdje će se naći deset onih <tisuća>?
No dodaje drugo: »Ako se u formama može sudjelovati,
nužno je da postoje samo ideje supstancija.« I to uvodi za objaš-
njenje: »Stoga će ideje biti supstancija; iste, naime, označavaju
25
Argument
treći čovjek
nalazi se na neki način u
Parmenidu
. Usp.
PLATO, Prm. 132.a.6 – b.2: Τί δ΄ αὐτὸ τὸ μέγα καὶ τἆλλα τὰ μεγάλα͵
ἐὰν ὡσαύτως τῇ ψυχῇ ἐπὶ πάντα ἴδῃς͵ οὐχὶ ἕν τι αὖ μέγα φανεῖται͵ ᾧ
ταῦτα πάντα μεγάλα φαίνεσθαι; Ἔοικεν. Ἄλλο ἄρα εἶδος μεγέθους
ἀναφανήσεται͵ παρ΄ αὐτό τε τὸ μέγεθος γεγονὸς καὶ τὰ μετέχοντα
αὐτοῦ· καὶ ἐπὶ τούτοις αὖ πᾶσιν ἕτερον͵ ᾧ ταῦτα πάντα μεγάλα
ἔσται· καὶ οὐκέτι δὴ ἓν ἕκαστόν σοι τῶν εἰδῶν ἔσται͵ ἀλλὰ ἄπειρα τὸ
πλῆθος.
20
25
