PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
209
zirom na proizlaženje, ne drukčije, nego <što je iste vrste> uzrok,
s uzrokovanim i vječno kretanje neba, s ovim našim kretanjima
koja, ako i jesu druge vrste od njega <nebeskog kretanja>, kao
što je <druge vrste> pravocrtno kretanje od kružnog, pa i dru-
gog roda, kao što je <drugog roda> mijenjanje od kružnog kre-
tanja, i naša su kretanja propadljiva, a kružno kretanje je vječno,
ipak ona ovise o njemu kao o uzroku, o čemu je raspravljao i u
3. knjizi
O kretanju
23
i na mnogim drugim mjestima. Pa ako se po
njegovu učenju uzrokovano mijenjanje dvostrukim rodom razli-
kuje od kružnog kretanja, i iz razloga različitog predikamenta, i
iz razloga propadljivosti, ipak ništa ne priječi da ovisi o tom sebi
homonimnom uzroku.
Što će, dakle, priječiti, da Sokrat ovisi o ideji čovjeka iz ra-
zloga <ovisnosti> uzrokovanog o uzroku, premda je ona <ideja
čovjeka> vječna, a on <Sokrat> propadljiv, a ipak u istoj vrsti? Te
pojedine stvari su od onih <ideja>, kao mnogo od jednog i pre-
ma jednom. Da to može biti u vrlo različitim rodovima dokazao
je sam u 1. knjizi
O biću
, dakle što se tiče napredovanja uzroka
u ono uzrokovano, ove naše stvari <odnose se> prema idejama
kao
od jednog i prema jednom
; što se pak tiče savršenstva vječnosti
i propadanja, one su homonimne.
On sam, naime, negdje tako poučava: »Ono pojedinačno je
nešto homonimno i mimo supstancija, a i od drugoga postoji jed-
no u mnogome.«
24
Tako su i ideje u vječnosti, jedna u mnogim
pojedinačnostima – nešto homonimno; beznačajni su, dakle, oni
prigovori.
Ono što pak dodaje onom gornjem: »na koje se načine po-
kazuje da postoje ideje, čini se <da ne postoje> ni po kojem od
njih.« – čini se da nije odobravao oblike argumenata kojima su
podupirali da postoje ideje; no čini se iz onoga što slijedi, da to
nije usmjereno protiv Platona, nego protiv Speuzipa i Ksenokra-
ta, njegovih <Aristotelovih> neprijatelja: »Najtočniji su od razlo-
ga: jedni oni koji ideje stavljaju u odnos <prema nečemu>, za što
23
Pod 3. knjigom
O kretanju
podrazumijeva Petrić 8. knjigu
Fizke,
usp.
Discussiones Peripateticae
, reprint, Köln, Weimar, Wien, 1999. str. 113.
24
Usp. i ARIST. Metaph. 1079a.2 – 4 καθ΄ ἕκαστόν τε γὰρ ὁμώνυμόν
τι ἔστι καὶ παρὰ τὰς οὐσίας͵ τῶν τε ἄλλων ἓν ἔστιν ἐπὶ πολλῶν.
5
10
15
20
25
30
