PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
199
20
15
5
A sama nebeska toplina, za koju smo blagu toplinu rekli da je
po Pitagorinom mišljenju oruđe univerzalne duše za djelovanje
na ova niža oruđa, ne djeluje bez duše u pojedinim živim bićima,
Ali ne bez bilo koje duše (naime, ako uneseš sjeme biljke u mater-
nicu kuje, ne će se oblikovati niti pas niti biljka), nego duša mora
biti istorodna,
ὁμογενής
, što je prije rekao. A ako bi bile životi-
nje različite vrste, zamjećuje se da iz miješanja različitih sjemena,
toplina, dahova, duša nastaju tu mazge, tu beskonačne nakaze,
a dosta često i onda, ako su duše
ὁμοειδεῖς
, što je isto tako rekao
– iste vrste.
Taj, dakle, razlog u duši je prije nego u dahu, u dahu prije
nego u toplini, u toplini prije nego u sjemenu, u sjemenu prije
nego u maternici. A prije nego je u duši znamo, po mišljenju sta-
rih, da je doista u umu, a po Aristotelovu nauku, gdje će biti? U
svjetskoj duši kažem; dobri Bože, reći će naši peripatetičari, to
je novi nauk da svijet ima dušu; no dobri peripatetričari, nije li
po Aristotelovu nauku u 2. knjizi
O nebu
svijet živo biće, u ovim
riječima koje stoje u 12. poglavlju: »Ali mi mislimo o potpuno
neživom samo kao o samim tijelima koja doista imaju neki red je-
dinstava; a treba smatrati ih onima koji imaju udjela u djelovanju
i životu.« Djelovanje i život, koje je, ne mnogo kasnije, pripisao i
pojedinim zvijezdama, nije bez duše, i najveći od peripatetičara
Aleksandar u prvoj od svojih kvestija dokazuje da je svijet živo
biće.
Nije pak sukladno onome što je Aristotel napisao u 8. poglav-
lju 2. knjige
O nebu
: »Narav ništa ne čini slučajno, i nije tako da
se brine za životinje, a da zanemaruje ono tako dostojno časti.«
10
25
