PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
201
10
Budući da su, naime, bezvrijedni dijelovi produševljeni, zašto ne
bi cjelina i ono najveće imalo najizvrsniju dušu?
Kako bismo mi mogli imati dušu od sveukupnosti, ako sve-
ukupnost ne bi bila produševljena? A imamo od nje dušu kako
uči Aristotel u 1. knjizi
O dijelovima
, u 1. poglavlju: »Čini se, nai-
me, kao što u artefaktima postoji umijeće, tako u samim stvarima
postoji neko drugo počelo i takav uzrok, kakav imamo, kao što
su toplo i hladno iz sveukupnosti; stoga je smislenije da je nebo
nastalo od takvog uzroka, ako je nastalo, i da jest zbog takvog
uzroka, prije nego smrtna živa bića.«
Kakav je taj uzrok, objašnjava u knjizi
O svijetu
, [330] u 4.
poglavlju: »Zove se pak i na drugi način dahom ona produšev-
ljena i plodna supstancija koja je u biljkama i životinjama i koja
kroz sve prodire, o kojoj govoriti sada nije nužno«. I u 5. poglav-
lju: »Zemlju cijelu, more i eter i sunce i mjesec i cjelokupno nebo
ukrasila je jedna moć koja kroz sve prodire.« I ne mnogo kasnije:
»Iz toga sve diše i živa bića primaju dušu.« A neki dio naše duše
je narav, kako to govori sam Aristotel: »Nije, naime, cijela duša
narav, nego neki njezin dio, jedan ili više njih.«
Oni, dakle, razlozi
ὁμοειδεῖς͵
istovrsni
, da se postepeno uspi-
njemo, jesu u sjemenu, jesu u toplini sjemena, jesu u dahu, jesu u
prirodi, jesu u duši koja kroz sve prodire, po kojoj
ψυχὴν ἴσχει
5
15
20
