PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
191
akcidentalne forme bez ideje; a da i supstancijalne forme također
mogu nastati bez ideje, nijednim se ispravnim silogizmom to ne
će zaključiti.
Neka bude, neka se zaključi: Aristotel niječe da postoje ideje
akcidentalnih formi. Platon na istom mjestu priznaje da postoje
forme akcidenata; naime i lijepo koje smo naveli u zaključku je
akcident, i velikost, i malenost koje ondje navodi za primjere;
a drugdje jednako, slično, dobro, pravedno i mnogo toga istog
roda, – što su sve akcidenti. Ako Aristotel kaže: to su prirodne
stvari i akcidenti ponašanja, a kuća i prsten su artefakti i nastaju
bez ideja, tvrdim da i ono doista, po njegovoj predaji, nastaje bez
ideja. Naime, u 5. knjizi
O biću
, 7. poglavlju utvrdio je trostruke
tvorce: »Sva uistinu činjenja su ili od umijeća, ili od moći, ili od
dijanoje
.« Nadalje objašnjava: »Od umijeća su <one stvari> čija
forma je u duši«; zatim zaključujući: [328] »stoga se događa da na
neki način zdravlje nastaje od zdravlja i kuća od kuće, ona koja je
bez materije, a ova koja ima materiju. Medicina i umijeće građe-
nja je forma zdravlja i kuće. Nazivam supstancijom bez materije
ono što bijaše biti
.«
Nije li to zdravlje, ta kuća koja je bez materije, neka ideja u
duši umješnika, a po sudjelovanju u njoj ili oponašanju ili sličnos-
ti nastaju materijalni kuća i zdravlje. A kao što ova biva od one,
tako i prirodne stvari i forme nastaju u materiji, po stupnjevima:
od naravi, od duše, od uma tvorca ne silazeći pomoću različitih
oruđa drugačije, nego što kuća silazi od uma umješnika u zidove
i ostalu materiju pomoću različitih alata.
No bilo bi vrijedno nešto izložiti o idejama da nam time ko-
risti protiv Aristotelovih pobijanja. Prije Aristotela bio je zajed-
nički nauk Platona, pitagorovaca, Pitagore, Orfeja, Egipćana i
Kaldejaca ovo: da postoji jedan vrhovni bog. Njega su nazivali
5
10
15
20
30
25
