PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
193
20
10
5
s pet imena:
τὸ ἕν, τὸ ἀγαθόν, ἀρχή, θεός, πατήρ
, Jedno, Do-
bro, Počelo, Bog, Otac. Njega smještaju iznad svakog bića, iznad
svake biti; od njega smatraju da je nastalo prvo biće, prvi život,
prvi um, to troje ujedinjeno:
λόγος, νοῦς, ἀρχέτυπον, νοητὸς
κόσμος
– riječ, um, arhetip, inteligibilni svijet; da su u to smješte-
ne na bitni način forme svih bića koje zovu idejama; da o tome
ovisi duša sveukupnosti; a o njoj opet univerzalna narav, a od
nje da se oblikuje sveukupni svijet koji postoji u jednoj materiji
od koje postoje dva dijela: nebeski i elementarni; onaj dio sve-
ukupne duše koji vlada nebom zovu dušom, a onaj koji <vlada>
elementima, naravlju.
Asirci su tvrdili da u arhetipu postoje ideje, tj. nematerijalne
forme, da je od arhetipskog uma izvedena duša, od duše da je
izvedena narav, a da je konačno od naravi izvedena materija u
kojoj se pojavljuje raznolikost formi. U onom umu ideje se zovu
ijinge, inteligibilne se forme zovu
ἔννοιαι
, pojmovi oca, u duši
<se zovu>
λόγοι
, razlozi, u prirodi sjemenje, u materiji forme.
Oruđa prirode, kojima je materija uređena da ih primi, jesu: to-
plina, hladnoća, vlažnost i suhoća. Oruđa pak duše da bi pokre-
nula i potakla oruđa prirode jesu: kretanje neba, svjetlo, blaga
toplina i ulijevanje. To su njihovi nauci. Isto bi netko, gotovo sve
to, ako bi ispravno prosuđivao, iskopao iz Aristotelove filozofije.
To ćemo mi pokušati, jer se čini da najviše pridonosi našoj stvari.
Što se zove naravlju
[na margini]
Čovjek nastaje iz snošaja žene s muškarcem, to je posvjedo-
čio Aristotel i u istom 7. poglavlju i često drugdje.
ἄνθρωπος
γὰρ ἄνθρωπον γεννᾷ
, »Čovjek, naime, rađa čovjeka«; istinito je,
naime, ono što isto tamo kaže: »Što nastaje ima narav kao biljka
25
15
