PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
189
20
lijepog, da nije ni po čemu drugom lijepo, nego zato jer sudjeluje
u onom lijepom.«
A to je ukoliko se odnosi na bitak, a ovo drugo pak <ukoliko
se odnosi> na nastajanje: »jer po lijepom lijepe stvari postaju lije-
pe«. No Aristotelovo pobijanje odmah se nadovezuje ovim rije-
čima: »Ipak, ako i postoje forme ne nastaju stvari koje sudjeluju,
ako ne postoji pokretač i nastaju mnoge druge stvari, kao kuća
i prsten, za koje ne kažemo da postoje forme; stoga je jasno da
i druge stvari mogu i biti i nastati, također zbog takvih uzroka
zbog kojih također nastaju sada rečene stvari.«
To sve, s dodane samo dvije ili tri riječi, piše u 6. knjizi, 5.
poglavlju. Prvo je ovo pobijanje: Ne nastaje ono što sudjeluje u
idejama, ako nije prisutan pokretač. No, Aristotele, prisutan je
pokretač; govorili su, naime, Asirci:
οὓς ὁ νοῦς δίδωσι τῇ ψυχῇ
ἡ δὲ ψυχὴ τῇ φύσε
ι; »Te razloge naravno um predaje duši, duša
pak prirodi.« Nije li priroda pokretački uzrok po Aristotelovu
mišljenju, kad kaže: bog i priroda ne čini ništa uzalud. Rekli su,
dakle, Asirci da ideje imaju pokretača za nastajanje stvari. Platon
je također dodijelio pokretača u
Timeju
– boga tvorca sveukupno-
sti, a kao <tvorca> onog našeg pomiješanog, neke bogove manjih
rodova. Pitagorovci su, kako smo naveli iz Sirijana, rekli da su
same ideje i egzemplarni i formalni i tvorni uzroci. Timej je rekao
da ideja vrijedi izmjenično za muško i za oca. Prisutan je, dakle,
τὸ κινῆσον
, ništa, dakle, ne priječi
γίνεσθαι τὰ μετέχοντα
, da
nastaje ono što ima udjela; ne vrijedi, dakle, prigovor.
Drugi je prigovor sasvim beskoristan: naime, forma kuće i
prstena je akcidentalna i stoga se ne navodi ispravno, jer te su
5
10
15
25
