PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
221
5
no pretpostavka koja slijedi neistinita je: »Stoga, kako će ideje
koje su supstancije stvari, biti odvojene.«
33
Ideje su uistinu po
sebi bîti i istinite bîti, ali nisu biti onog nižeg, osim ako otac i sun-
ce nisu bîti sina. Tome je dodao ponovljeno mjesto iz Fedona, na
što smo već odgovorili.
Stoga poslije također kaže ovo: »neosnovano je rečeno da su
one njihove supstancije« – neosnovani je prigovor; nije to, naime,
Platon nikada rekao u pravom smislu; ono što slijedi, jer je neko
ponavljanje rečenog, lako se razrješava istim našim <odgovori-
ma>. Sad ono što navodi u knjizi
Mudrosti
, u 2. poglavlju: [334]
»nada sve je besmisleno reći da postoje neke naravi osim onih
koje su u nebu, a za te na nebu da se kaže da su iste s osjetilnima,
osim što su one doista vječne, a ove propadljive.« Neistinito pri-
govara da su ideje iste s osjetilnim, nikada to Platon nije tvrdio,
osim utoliko što su
ὁμοειδεῖς͵
istovrsne.
Rješenje je, dakle, jasno i ovoga i onoga što slijedi: »Osim toga,
ako tko mimo ideja i osjetilnog postavi nešto srednje, snaći će ga
mnoge dvojbe«. Što mu znači ono
ako postavi
, da li to da postoji
matematičko kao srednje? Ništa takvog nije rekao Platon; nije
postavio nikakve srednje biti; pa upravo ako se i postave, astro-
logija nije
μία τούτων,
jedna od njih, niti će biti: »Neko nebo,
mimo osjetilnog neba, i sunce i mjesec i ostalo što je na nebu.« Ni-
33
Up. također ARIST. Metaph. 1080a.1.
10
15
20
