PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
223
15
35
25
10
5
30
jedna, naime, bit ovih nije srednja, nego su sve te stvari prirodne
i u prethodnom svesku je raspravljano da se astrologija, budući
da raspravlja o prirodnim stvarima, neopravdano svrstava među
matematičke znanosti. Nebo i nebeske stvari su u idejama, nebo
pripada i osjetilnim stvarima, ne postoji ništa srednje; pa tako
<nije srednje> ni ono
ἀκίνητον
, nepokretno, niti ono
κινούμενον
,
pokrenuto; niti će takva biti optika, niti znanost o harmoniji, niti
osjetilo, niti postoje srednja živa bića, niti medicina, niti ono što
se može izliječiti, niti geodezija. Stoga, budući da to ne slijedi iz
postavljanja ideja, nema razloga zašto bi se Aristotel toga bojao.
Ne ću se zadržati kod onih besmislica koje slijede iz polo-
žaja matematike koju osporava u osjetilnim stvarima, jer se ne
tiču ideja; preći ću na 6. poglavlje 5. knjige,
O biću
u kojem je
tako napisano: »Ako postoje neke supstancije u odnosu na koje
ne postoje druge supstancije, niti druge naravi koje su prvotnije,
kakve neki kažu da su ideje; ako bude, naime, drugo
samo dobro
i
biti
dobar
i
živo biće
i
biti živo biće
i
biti biće
i
biće
, postojat će i
druge supstancije i ideje mimo rečenih.«
34
Postoje doista ideje,
uistinu supstancije, i one su na taj način supstancije da ne postoje
druge istinite supstancije, niti prije njih, niti poslije njih; te su,
naime, prirodne slike onih supstancija; one su istinska bića, ove
sjene bića. I uistinu je različito:
αὐτὸ τὸ ἀγαθόν͵ αὐτὸ τὸ ζῶον,
αὐτὸ τὸ ὄν
,
samo dobro, samo živo biće, samo biće
od
αὐτῷ ἀγαθῷ
εἶναι, τῷ ζῴῳ εἶναι, τῷ ὄντι εἶναι
–
biti dobar, biti živo biće, biti
biće
». Ako ta formula znači definiciju i njihovu bit, uobičajen je
to, naime, Aristotelov način govora, ako se tako shvati, različito
je
τὸ ἀγαθόν
,
ono dobro
od
τῷ ἀγαθῷ εἶναι
,
biti dobar
. Ono je ide-
ja, ovo prirodna bit. Ali ipak iz toga ne slijedi da postoje druge
ideje osim onih. Koja je to, naime, forma argumenta: drugo je
ono
dobro
; a drugo
biti
dobar
po prirodnoj formi, dakle, postoje dru-
ge ideje osim onih ideja, dakle, supstancije koje su prvotnije od
onih? U cijeloj
Analitici
nije poučavao ni o kakvom takvom do-
kazu. Ako se pak pod onim
τὸ τί ἦν εἶναι
,
što bijaše biti
, dopusti i
ono
biti dobar,
ne će se ono razlikovati od
samog dobrog
, niti će to
biti
ἀπολελυμένα,
razdijeljeno; stoga one besmislenosti koje iz
34
Usp. također ARIST. Metaph. 1031a.29 – b.2.
20
