PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
231
15
5
me u čemu su rekli da postoji
prije
i
poslije
; zato nisu podupirali
ideju brojeva.« Toga nema nigdje kod Platona; također kod njega
stoji da je
τὸ ἀγαθόν
,
ono dobro
u pojedinim od predikamenata.
Premda u njima jest
ono dobro
, zašto dodaje da u njima ne postoji
neka zajednička ideja, kao da bi bilo isto ideja i
ono dobro
. To se
nadaleko međusobno razlikuje. Ono dobro je sâm Bog; ideje su
prva bića i, ako se u drugom značenju
dobro
izriče kroz sve pre-
dikamente, to nema nikakve veze s idejom.
I ne slijedi, premda postoji jedna znanost o onome što potpa-
da pod jednu ideju, da su različite znanosti o onome što potpada
pod dobro. Ono što kaže da dvoji što znači: »
pojedinačno sâmo
,
ako je u
čovjeku sâmom
i u
čovjeku
jedan te isti pojam čovjeka«
– [336] dvojba je isprazno blebetanje; ako, naime, definiraš našeg
čovjeka, reći ćeš da je razumno živo biće, da ima sposobnost smi-
jeha, da je smrtan – od toga ništa ne odgovara čovjeku sâmom.
Neistinito je, dakle, da je isti pojam.
Također nije istinito: »Ukoliko je čovjek, ništa se ne će raz-
likovati.« Jer nijedna njihova bitna određenja nisu ista, ona su
bestjelesna, ova tjelesna; ona su
uistinu supstancija
, a ova
sjena
.
Nije također istinito: »Niti zato jer je vječno, ne će biti bolje.«
Poučavao je, naime, u knjizi
O biću
, u posljednjem poglavlju da
je nepropadljivo rodom različito od propadljivog. Takovo, što se
tiče savršenstva, očito prima više i manje. Naime, da je Aristote-
lov razlog istinit, bilo bi također istinito da nebo nije savršenije
od ovih naših stvari.
Ne odgovara ni <Aristotelov> primjer: »Niti je bjelije ono
trajnije od onoga što traje samo jedan dan«; naime ono trajno
nema nikakav odnos ili proporciju prema vječnom, i ono trajno i
ono što traje jedan dan istog su roda.
10
20
25
