PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 5.
229
5
su iste vrste s obzirom na prediciranje, uistinu analogno, kao ono
mnogo po jednom? To, naime, priznajemo. No, ono što dodaje:
»njih, naime, znamo, a
sâmog čovjeka
i
sâmog konja
<znamo> do-
dajući riječ
sâm
osjetilnim stvarima.« – ne <dodaje se> tako kao
da bi značili identitet naprosto, nego izvrsnost onih nad ovima;
a riječ »sâm« ne dodaje se osjetilnim stvarima, nego onima, da bi
značila jednostavno istinito, po sebi, nepomiješano, bitno. To su
dakle Aristotelovi sofizmi, izokrenuti i besmisleni.
U sljedećoj knjizi, u 3. poglavlju ono što je s tolikim trudom
na toliko prethodnih mjesta nijekao da postoje ideje, na tommjes-
tu dvojbeno niječe: »možda uistinu ne postoje ni supstancije itd.«
I u 6. poglavlju: »Što je, dakle, to što čini jednog čovjeka i zašto
je jedan, a ne mnogo, kao npr. živo biće i dvonožan, osobito ako
postoji, kako neki kažu, ono
živo biće sâmo
i
sâmo dvonožno
.« No,
ovaj čovjek je mnogo: materija, forma, cjelina, dijelovi i ne može
se ni misliti, ni imenovati, niti definirati kao jedan; a ako je jedan,
jedan je jedinjenjem i vezom krvi, živaca, mišića, dahova. Ono
živo biće sâmo
uistinu je jedno, sastoji se iz mnogih dijelova, ali je
jedno jednostavnom jednošću.
Na ono što ima na kraju 7. knjige već smo odgovorili. Ono
što pak promišlja u 5. knjizi
Mudrosti
, u 4. poglavlju sasvim je
isto s onime što je izlagao u posljednjem poglavlju 1. knjige; to
smo pokazali da nije istinito kad smo se tamo zadržavali. Ono
što je ubacio o idejama i brojevima, da to nije isto, ništa ne škodi
Platonu koji o toj stvari nije napisao ni riječ. Zato to moramo is-
pustiti.
Preostaje samo da odgovorimo na ono što je u
Nikomahovoj
etici
, u 1. knjizi, u 6. poglavlju raspravljao ili otac ili sin. Kaže, dak-
le: »Oni koji su donijeli to mišljenje, nisu postavljali ideje u ono-
10
15
20
25
