PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
253
5
jek zlato, premda biva preoblikovano u razne oblike; naime to su
na istom mjestu njegove riječi: »Ako netko tvoreći sve likove iz
zlata, ne bi nikako prestajao preoblikovati pojedine u sve, ako bi
zaista netko pokazao jedan od njih i ako bi pitao: što je to – najbli-
že istini? Sigurno bi rekao da je zlato.« I malo kasnije dodaje ovaj
primjer: »Isti razlog važi i za narav koja prima sva tijela. Treba je
zvati uvijek istom, ne izlazi, naime, iz svoje vlastite naravi.« Što
je jasnije?
Sofistički je, dakle, Aristotel tumačio taj primjer zlata, zato su
i sljedeće one riječi uzaludne: »Jer se ipak to na taj način rečeno
ne govori ispravno; nego o onome doista koje se mijenja.«
12
Tako
i sve ono što slijedi; sigurno, naime, Platon na onom mjestu ne
imenuje mijenjanje,
ἀλλοίωσιν
, nego posvuda nastajanje.
Ipak, premda na tom mjestu optužuje Platona tolikim riječi-
ma neopravdano iskrivljenim u suprotni smisao,
ὑπ΄ αὐτῆς τῆς
ἀληθείας ἀγόμενος
13
,
vođen samom istinom
u 1. knjizi
O elementi-
ma
, u posljednjem poglavlju te iste Platonove riječi, sam sebi pro-
tusloveći, slavi, pišući ovako: »Kao što također u drugome su-
bjekt treba biti bezobličan i neoblikovan (ponajviše, naime, tako
bi se mogao preoblikovati, kako je u
Timeju
opisano ono samo
pandeches)
, tako treba držati da su i elementi kao materija za slo-
ževine.« Jer, ako je primjer zlata koji je Platon naveo u objašnja-
vanju materije, <bio> dostojan Aristotelovog pobijanja, za zgra-
žanje je bilo, zašto se ne pobijaju i Aristotelovi primjeri u 1. knjizi
12
Nema grčkog citata, usp. ARIST. GC 329a.17 – 19, Καίτοι καὶ
τοῦτο οὐ καλῶς λέγεται τοῦτον τὸν τρόπον λεγόμενον͵ ἀλλ΄ ὧν μὲν
ἀλλοίωσις.
13
Usp. ARIST. PA 642a.18 – 19, ἀγόμενος ὑπ΄ αὐτῆς τῆς ἀληθείας.
10
15
20
