PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
257
15
5
trokuti potječu od dva <trokuta> koji imaju jedan pravi <kut> i
dva oštra itd.«
14
I malo poslije: [341] »To pak počelo vatre i drugih
tijela pretpostavljamo napredujući u skladu s vjerojatnim razlo-
gom s nužnošću.« Nema ovdje razlaganja elemenata u materiju,
nema identiteta površina s materijom, nema čak ni povezivanja.
Uzaludna je i istodobno zlonamjerna Aristotelova zavist.
Ali ono što Platon uskoro dodaje: »Njihova pak počela po-
vrh toga znao je bog i od ljudi onaj koji mu je bio prijatelj«, čini
krajnje uzaludnim ono što je u 1. knjizi
O elementima
, u prvom
poglavlju Aristotel primijetio protiv tih površina: »Potom doista
iz istog razloga proizlazi, da su čvrsta tijela sastavljena iz povr-
šina, površine iz crta, a ove pak iz točaka.« To bi možda moglo
biti istinito u matematici, ali u prirodi Platon i Timej, od kojeg je
on to uzeo ne misle tako, nego izvode površine iz trokuta, a ne iz
crta; a počela trokuta ostavili su bogu na znanje; i nema nikakva
spominjanja u toj dosta dugoj raspravi o crtama i točkama: be-
skorisna je, dakle, i uzaludna Aristotelova primjedba, istodobno
s ovom drugom u istom poglavlju: »Ali zbog toga što je zemlja
teška i vatra lagana, bit će i od površina jedna uistinu teška, dru-
ga lagana i doista od crta i točaka na sličan način.«
Ondje, naime, nema spominjanja crta iz kojih bi se sastavlja-
le površine, ni točaka iz kojih bi se sastavljale crte. Pa da je on i
upravo tako i tvrdio o točkama i crtama, ne bi one ipak nužno
bile ili teške ili lake, bile bi samo počela teškoga i lakoga koja ni
na koji način nemaju iste trpnje i svojstva s onime što iz njih biva
14
Usp. Ivica Martinović,
Problem neprekinutosti i beskonačnosti kod Ru-
đera Boškovića
, (magistarski rad) Dubrovnik 1984, str. 12: To su dva osnov-
na pravokutna trokuta, jednakokračni pravokutni trokut i polovica jedna-
kostraničnog trokuta.
10
20
25
