PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
279
I neka se nitko tu ne izgovara da ono složeno nastaje i pro-
pada, a ne forma. Neka to bude Aristotelovo učenje, no ono je
Platonovo; a koje je od njih istinitije, na drugom će se mjestu ras-
praviti.
Riječi, koje odmah slijede, pokazuju da je Platon razumio
da je jedno materija, a drugo mjesto tijela: »Na to gledajući sa-
njamo i kažemo, da je nužno da <sve biće> negdje bude;« ako
je, dakle, materija
ποῦ
,
negdje
, ne će zaista ona sama biti mjesto;
potom: »Sveukupnost je, dakle, u nekom mjestu i zauzima neko
umještanje«, pod sveukupnošću razumijevajući samo složeno iz
materije i forme koje se nalazi na nekom mjestu; nije, dakle, ma-
terija mjesto. Platon je ovdje materiju izrekao istom metaforom
– umještanje i mjesto formi koje nastaju – kao Aristotel i drugi u
3. knjizi
O duši
, u 4. poglavlju:
τὴν ψυχὴν εἶναι τόπον εἰδῶν͵
da
je duša mjesto formi
.
26
Zlonamjerno je, dakle, i daleko od Platono-
va smisla Aristotel to izvrnuo i neistinito izložio.
Neistinito je također prikazano ono u 1. knjizi
O duši
, u 2. po-
glavlju: »Na isti način Platon u
Timeju
tvori dušu iz elemenata.«
Ne proizvodi, naime, Platon dušu na isti način na koji i Empedo-
klo, o kojem je govorio neposredno prije, iz vode, zraka, zemlje,
vatre; ništa takvog ne stoji napisano u
Timeju
, niti dušu sastavlja
ili iz tih ili ikojih drugih elemenata; u
Timeju
ne čini dušu ni iz
tih biti: iz istog, drugog, kretanja, mirovanja za koje je u
Sofistu
izložio da su počela i elementi bića, nego iz
nedjeljivog,
ἀμεροῦς
i
djeljivog
,
μεριστοῦ
, iz
istog
i
drugog,
ταὐτοῦ καὶ θατέρου
uspo-
stavio je dušu sveukupnosti, a iz njihovih ostataka u istom vrču
oblikuje ljudske duše. Njih pak naziva
bitima
οὐσίαι
, a ne ele-
mentima ili počelima. Niti Simplicije povodom tog Aristotelova
mjesta niti Filopon ne istražuju i ne tumače ispravno misao
Ti-
meja
.
26
Usp. Themistius, In Aristotelis libros de anima paraphrasis, 5,3.95.6
τὴν ψυχὴν τόπον εἶναι εἰδῶν.
5
10
15
20
25
30
