PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
287
trom, ne drugačije, nego što i samAristotel u knjizi
O disanju
, u 8.
poglavlju prirodnu toplinu zove
πῦρ
,
vatrom
; govoreći o hranje-
nju: »vatrom se sve dovršava«; a »<nemoguće je da> ona <bude>
bez tjelesne vatre«. Zar je čudno da je Platon, [347] slijedeći Ti-
meja u
Timeju
, svjetlo nazvao vatrom? A gašenje, koje nastaje od
hladnog i vlažnog, toj trećoj vatri ne pripada, premda je svjetlo
po naravi toplo.
Što, dakle, čini ta tako mukotrpna pokuda? Platon se riječju
ἀποτέτμηται
,
odvaja
se, odsijeca se,
poslužio bez sumnje kao me-
taforom, jer nije stvorena prava riječ; metafora je i sljedeća ana-
logija:
κατασβέννυται͵
gasi se,
kojom je svjetlo nazvao vatrom.
Gasi se također i ta vatra sa svojim kontrarnim, a njoj kontrarno
je mrak od kojeg biva prigušena, ali ne odlazi; jer nije
συμφυὲς
πλησίον ἀέρι
28
,
srodna susjednom zraku, kao onome koji nema va-
tre
,
ἅτε πῦρ οὐκ ἔχοντι
– vatre, tj. svjetla. Slično, naime, izlazi
k sličnom. To je izvedeno iz počela kad je poučavao da se oči
sastoje iz vatre. »Tako je pak prema njegovim počelima u skladu
s razumom«, kako je sam u 6. knjizi
Mudrosti
29
o nekim <stvari-
ma> rekao. Smiješna je, dakle, ta Aristotelova primjedba, kako s
obzirom na metaforu, tako i s obzirom na samu stvar.
U knjizi
O disanju
, u 5. poglavlju stoji drugo pobijanje: »Ono
pak istiskivanje koje je opisano u
Timeju
, o ostalim životinjama
nije ništa odredilo: na koji način one čuvaju toplinu, da li iz istog
ili nekog drugog razloga.«
28
Usp. PLATO, Ti. 45.d.5 – 6: συμφυὲς οὐκέτι τῷ πλησίον ἀέρι
γιγνόμενον.
29
Usp. ARIST. Metaph. 1881a37.
5
10
15
20
