PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
291
ključujući dodaje: »A isto trpeći i isto uzvraćajući uvijek u krugu,
tako snažno pomicano ovamo i onamo, učinjeno i po jednom i
drugom, omogućuje da nastane udisanje i izdisanje.«
Nije li Platon time jasno i otvoreno učio o načinu disanja,
iako se poslužio nekim metaforama, kao i o načinu na koji bi
se sačuvala toplina životinja i to ne samo onih koje imaju noge,
nego svih životinja. To, naime, naznačuje kad kaže:
τὸ θνητὸν
ζῷον, πᾶσι τοῖς ζῴοις, πᾶν ζῷον
,
smrtna životinja
,
svim životi-
njama
,
svaka životinja
. Stoga je smiješno kad Aristotel podmeće:
»Ako disanje pripada samo onima s nogama, treba reći razlog,
zašto samo njima? Ako <pripada> također i drugima treba odre-
diti drugi način također o tome, na koji način mogu disati sve ži-
votinje.« Nije Platon govorio samo o životinjama s nogama, nego
o svima.
A ono što dodaje:
πλασματώδης ὁ τρόπος τῆς αἰτίας
, »pri-
vidan način uzroka«, jer: »događa se, naime, tako onima koji
misle da je prije udisaj, nego izdisaj.« A to da je besmisleno, jer
τελευτῶντες δὲ ἐκπνέουσιν
31
͵
»oni koji umiru izdišu«;
ὥστ΄
ἀναγκαῖον εἶναι τὴν ἀρχὴν εἰσπνοήν
32
»stoga da je nužno da
početak bude udisaj
33
«. No nijedna nužnost ne sili, ako je disanje
pretpostavljeno na Platonov način, da je udisanje prije od izdi-
sanja. Čak je prije [348] nužno, da se događa suprotno. Naime
kad je sjedište puno vatre, ne pripušta nikakvu stvar, a kad se
izdisanjem oslobodi mjesto, ulazi drugi zrak i ispunjava ga što i
31
Usp. ARIST. Resp. 472b.23.
32
Corr. ex ἐκπνοὴν
33
Corr. ex izdisaj
5
10
15
20
