PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
293
sam kaže:
καὶ ἀναπληροῦν αὐτήν
, »i ispunjavajući ga«. I poči-
nje uistinu od izdisanja. »Opet razmotrimo trpnju disanja, koje je
uzroke rabeći postala takva, kakva je sada. Na taj način: budući
da ne postoji ništa prazno u što bi moglo ući nešto od onoga što
biva nošeno, dah ide iz nas prema van.« Naime i to i ono što
slijedi jasno pokazuje da je nužno da prvo nastane izdisanje, a
poslije udisanje. Ponovo <kaže>: »Zbog toga što zrak koji izlazi
iz prsiju i pluća i koji opet ulazi, zbog zraka koji je oko tijela, kroz
rijetko meso i koji je stiješnjen, biva punina«. I drugi put: »Opet
istisnut zrak kroz usta izlazi van i prema unutra tjera disanje.«
Prethodi, dakle, po Platonovoj misli, izdisanje udisanju. Kriva je
bila, dakle, i smiješna Aristotelova primjedba.
A ono što dodaje: »Osim toga zbog čega to pripada životinja-
ma (kažem udisanje i disanje) o tome ništa nisu rekli oni koji su
na taj način govorili.« Netočno je to kao i sve prije rečeno. To su,
naime, Platonove riječi: »Sve to djelovanje i ta trpnja učinjena je
našem tijelu, ovlaženom i ohlađenom, da bi se hranilo i da živi.«
Te riječi jasno izriču uzrok udisanja i izdisanja.
Aristotel uistinu dalje prigovara: »Osim toga besmisleno je
da nam nije skriven izlazak topline kroz usta i ponovni ulazak«,
5
10
15
20
