PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
281
15
Nije, naime, Platon uspostavio dušu iz njih kao iz elemenata
– pomoću biti, istog, drugog – nego, kako sam rekao, iz nedje-
ljivog i djeljivog, iz istog i drugog, jer im je dodana bit koja ne
imenuje niti počela niti elemente. I neumjesne su one riječi: »da
stvar uistinu jest iz počela«, jer tamo Platon ništa <ne govori> o
počelima.
Također nije svakoj spoznaji pridao: »da se spoznaje slično
sličnim«, nego samo nešto takvo o vidu, kad kaže: » Slično pada-
jući na slično, kad je sraslo, uspostavlja se jedno srodno tijelo rav-
no prema očima, padajući na nešto što mu iznutra pruža otpor
a na što ono izvana upada; [346] postavši sličnotrpan sličnošću,
čega se dotakne i što njega dotakne, tome predajući kretanje u
cijelo tijelo sve do duše, dalo je onaj osjet kojim kažemo da vidi-
mo.« Tim se riječima doista ne kaže da se slično sličnim spoznaje,
nego da vatra, iz koje kaže da je učinjeno oko, teče od oka i na-
ilazeći na vanjski predmet, to jest na boju, postaje: »
slično sraslo
sa sličnim«
. No zato se ne spoznaje slično sličnim; ne spoznaje,
naime, vatra, za koju se kaže da je zbog svjetla slična vatri ili boji,
nego
τὰς κινήσεις διαδιδὸν μέχρι τῆς ψυχῆς
, »
predajući kretanje
sve do duše
daje onaj osjet kojim kažemo da vidimo
.« Izokrenuto je,
dakle, i izvrnuto ono što je Aristotel suprotstavio tom mjestu.
5
10
20
