PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
161
vor sposobnošću raspravljanja, ne tvoreći pretpostavke kao po-
čela, nego kao istinske pretpostavke, kao stepenice i zalete; da
krenuvši prema nepretpostavljenom počelu sveukupnosti njega
dotakne, potom boraveći kod onoga, što je u njemu, tako silazi k
kraju, ne rabeći ništa osjetno, nego same forme po sebi i u njima, i
završava kod formi.« Tako dijalektika sadrži dvostruku analizu,
da se od hipoteza uzdigne k prvom početku svih stvari, a potom
da po prijašnjim redovima od njega silazi. Najsjajnije primjere za
to nalazimo često kod platoničara, a posebno kod Damascija.
Ne smije se misliti da je ta analiza onaj dvostruki dokaz peri-
patetičara:
τοῦ ὅτι καὶ τοῦ διότι
18
– koje zovu dokazom
da nešto
jest
i
zbog čega jest
. Tvrde da time biva dvostruko napredovanje,
naime: od učinaka k uzrocima i od uzroka k učincima. To su, me-
đutim, dva jednostavna silogizma, a ne napredovanje na temelju
mnogih i uzroka i učinaka koji su si izmjenično koordinirani i
podređeni. Nigdje o tome Aristotel ništa nije spomenuo. Averro-
es je više vidio nešto poput sjene te stvari; čini se da je dao ime
toj metodi i poretku nauka.
No Platon kaže da prvo napredovanje ne biva toliko od uči-
naka, koliko od hipoteza, bez sudjelovanja ičega osjetilnog, samo
pomoću ideja i likova. Cijelu tu stvar šire objašnjavajući u 7.
knjizi, između ostalog, piše: »Tako kad se netko prihvati samog
raspravljanja, te bez pomoći svih osjetila govorom kreće prema
onom samom što jest svako pojedino i ne odstupi prije nego sa-
mim mišljenjem dohvati ono što je dobro samo, taj je tada na
granici onog inteligibilnog.« To napredovanje on naziva dijalek-
tikom: »Što, dakle, ne zoveš li to napredovanje dijalektikom?« To
18
Usp. ARIST. A Po. 78b.14.
5
10
15
20
25
