PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
155
15
25
10
5
dijeljenju istu korisnost kao i Platon, u toj zadnjoj knjizi, u 14.
poglavlju: »Ako netko raspravlja o nekoj cjelini, treba podijeliti
rod na ono prvo nedjeljivo s obzirom na vrstu, kao npr. broj, na
broj tri i na broj dva i tako pokušati dobiti njihove definicije.« I
zatim: [321] »Nakon toga, onaj koji uzme neki rod, kao npr. nešto
od kvantiteta ili kvaliteta – treba motriti vlastite trpnje na teme-
lju zajedničkih prvih osobina.« Dakle, točno prema Platonovoj
uputi i praksi, uči da on pokuša
uzeti,
a to je na gornjem mjestu
prigovarao, jer tobože
uzima
. Na početku poglavlja poučava da
ne treba tražiti definiciju drukčije nego onim uzimanjem,
λήψει
:
»Takovo treba uzimati sve do trenutka dok sve nije uzeto.«
A u poglavlju 16. nalaže: »Da bismo pak riješili probleme,
treba odabrati raščlambe i dijeljenja, a treba ih odabrati tako
da se pretpostavi zajednički rod svih stvari.« Ne samo da iz-
daje iste naloge, nego se služi također istim riječima:
ληπτέον
,
ληφθέντων
, treba uzeti, kad je to uzeto; dapače, ubrzo sam do-
daje da se dijeljenjem postiže spoznaja uzroka: »Jasno je da ćemo
tada moći reći zbog čega ono što slijedi pripada onome što je pod
zajedničkim <pojmom>.«
Međutim, uzrok povezati s učinkom – to je već znanost. Ima-
mo, dakle, znanost, po Aristotelovom mišljenju, na temelju dije-
ljenja, a suprotno njegovom prijašnjem mišljenju kojim je dijelje-
nje odbacio kao nesilogističko, kao ono koje pretpostavlja ono što
treba dokazati, koje
uzima,
a ne dokazuje. Sada pak,
ὑπὸ αὐτῆς
τῆς ἀληθείας καὶ τοῦ πράγματος ἀγόμενος
14
»prisiljen samom
istinom i samom stvari«, kao što je on rekao o nekim starima,
priznaje, ne drukčije nego Platon, da dijeljenje uspostavlja de-
14
To nije određeni Aristotelov tekst, nego parafraza više tekstova,
usp. ARIST. MM 2.6.8.7
20
