PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
165
20
ja, nitko ne bi doveo u dvojbu kad bismo rekli, da ona druga
metoda nastoji ispravnim putem o svemu uzeti, što je pojedino
u vezi svakog pojedinog. Ali sve se ostale vještine bave ili mni-
jenjima ljudi i težnjama, ili nastajanjima i sastavljanjima, ili [323]
zbrinjavanjem onoga što nastaje i što se sastavlja. A preostale
vještine, za koje smo rekli da se bave nekim bićem, naime, geo-
metrija i one za koje vidimo da proizlaze iz nje, kao da sanjaju o
biću, ali iznad toga ne mogu vidjeti, sve dok ih služeći se hipo-
tezama ostavljaju nepromijenjene, jer ne mogu položiti račun o
njima: onome kome je početak ono što ne zna na temelju onoga
što ne zna, nejasan mu je i kraj i ono između, kojim lukavstvom
da to ispovijedanje ikada postane znanošću? Nikakvim, reče on.
Ne ide li, dakle, kažem ja, jedino dijalektička metoda tim putem,
dokidajući hipoteze, gotovo se uzdiže k samom početku, te oči
duše, zaista zakopane u neki barbarski glib, postepeno vuče i
vodi gore, služeći se kao pomoćnicima i vođama onim vještina-
ma koje smo naveli.«
Za tu dijalektiku malo kasnije kaže: »Kao vrhunac nad nauci-
ma nad nama se smjestila dijalektika i neka se više s pravom nad
nju ne postavlja neki drugi nauk.«
Platon nam je, dakle, predao uzvišenu dijalektiku da nas po-
uzdanimputemvodi k prvompočelu i istinskoj spoznaji istinskih
bića. Tu primjenu nisu poznavali ni Aristotel niti ijedan njegov
peripatetičar čija je dijalektika korisna samo za to da nas netko,
dok raspravljamo, ne prisili da sebi protuslovimo i jedino na tu
korist usmjereno je cijelo vježbanje u njoj. Odatle proizlazi da već
četiri stotine godina, ne samo dijalektika, nego ni sama filozofija,
nije bila ništa drugo, a to je i dosad u školama, do svađa i nadme-
tanje riječima. Iz toga svi ljudi zdrave pameti lako mogu vidjeti
treba li se Aristotelova dijalektika usporediti s Platonovom.
5
10
15
25
30
