PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
169
20
5
zajedničkog s tjelesnom djelatnošću, ako je odvojen od tijela, ako
dolazi izvana, ako se stoga u 1. knjizi
O duši
, u 4. poglavlju kaže
da je on supstancija i da ne propada: »čini se da se um urađa, i da
je neka supstancija i da ne propada«; i ponovno: »um je možda
nešto božansko, on je netrpan;«.
Ništa ne smeta što se čini da je to ovdje dvojeći iznio – jer
sve je u ovoj knjizi izloženo dvojbeno; nikako se nije moglo reći
da on s obzirom na bit nije ništa prije nego počne djelovati: na-
ime, kako će početi djelovati ono što još ne postoji? Na gornjim
mjestima učio je da je on božanski; ako je božanski, onda je netr-
pan, ako je netrpan, onda je besmrtan, ako je besmrtan, onda je
nenastao; opširno je, naime, na kraju prve knjige
O nebu
učio da
ono što je nepropadljivo, također ne može nastati. Ako je, dakle,
um besmrtan, on je također nepropadljiv, ako je nepropadljiv, on
također ne može nastati. Ako, dakle, dolazi izvana i nije nastao,
postoji prije, treba samo postaviti pitanje: ako postoji u vječnom
vremenu prije nego siđe k nama, ima li spoznaju o stvarima? Ako
nema spoznaju o stvarima, kako može biti razum? Razum je, nai-
me, zato jer razumijeva, a ako nema spoznaju, nije razum. Dakle,
da bi bio razum, nužno je da razumijeva, a ako razumijeva, nešto
[324] svakako razumijeva, dakako bića ili ne-bića. Dakako, bića.
Dakle, u nas dolazi razumijevajući bića. Ako je pak on sam onaj
koji u nama razumijeva i znade, onda je ovo naše drugo znanje
ponavljanje prethodnog znanja i sjećanje.
Osim toga, ono što najprije spoznajemo, spoznajemo preko
osjetila, kako Aristotel uči na mnogo mjesta, osobito u
Analitici
; iz
spoznaje pojedinačnih stvari sabiremo opću znanost. Ali to opće
već smo znali. Tako, naime, kaže na početku 3. knjige
Analitike
:
»Prije nego se uvede ili prihvati silogizam, treba priznati da se na
izvjestan način već znade, a da se na drugi način ne zna.« Na koji
10
15
25
30
