PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
159
15
10
5
tada jednim dijelom odsijecanja
17
kao slikama, prisiljena je tražiti
na osnovi hipoteza idući ne na početak, nego na kraj; a drugim
opet dijelom idući od pretpostavke k bezuvjetnom početku i bez
slika o njemu, pomoću samih formi primjenjujući metodu prema
njemu.«
Nadalje dodaje toj dvojakoj analizi, tj. od pretpostavaka k
početku i od pretpostavaka ka koncu: »da je duša prisiljena slu-
žiti se pretpostavkama u istraživanju nje same <crte> ne idući na
početak, kao ona koja se ne bi mogla izdići nad hipoteze, služeći
se pak samim slikama, onima kojima su niže stvari učinjene slič-
nima, a njih se prema njima <nižim stvarima> smatra i postavlja
kao jasne.«
I to o matematičkim analizama.
Ali uči da se dijalektičar ne služi hipotezama kao poznatim
principima, nego doista kao hipotezama koje mu služe kao ste-
penice kojima se penje k samom početku: [322] »Nauči, dakle,
drugi dio inteligibilne crte koji izriče ono čega se dotiče sam go-
17
Petrićev termin τμηθεῖσιν prisutan je u nekim manuskriptima, npr.
u venecijanskom. Usp. Yvon Lafrance,
Pour interpréter Platon II
, Noêsis,
Bellarmin 1994. str. 301. No u prijevodu Petrić ga prevodi u gen. sg.
