PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
153
20
10
5
A Aristotel je, da bi oslobodio mjesto onom svojem izmišlje-
nom dokazu, ismijao dijeljenje u 1. knjizi
Analitke,
u 32. poglav-
lju: »Lako je uočiti da je dijeljenje na rodove samo mali dio rečene
metode. Dijeljenje je poput slabog silogizma – traži ono, što treba
pokazati. A silogizam zaključuje uvijek nešto od onoga što je op-
ćenitije. Najprije je to ostalo skriveno svima koji su se dijeljenjem
služili, te su pokušali uvjeriti kao da je moguć dokaz o supstan-
ciji i o onome što jest. I tako, nisu spoznali da onaj koji dijeli ne
može tvoriti silogizam, niti što bi taj <silogizam> mogao.« Tim
riječima tvrdi u stvari troje: da je dijeljenje mali dio silogističke
metode, da je ono slabi silogizam, jer pretpostavlja ono što tek
treba dokazati, i da su pogrešno mislili kako se dijeljenjem može
dokazati bit. Koliko je to izokrenuto od svoga pravog smisla, bit
će jasno po tome što Platon dijeljenje nije usporedio niti sa silo-
gizmom, niti s dokazom, niti ga je pod njih podveo. Stoga ti pri-
govori padaju kao ništetni i iskrivljeni. Ali se u 4. knjizi
Analitike,
u 5. poglavlju poslužio istim prigovorom, tj. da dijeljenje ne tvori
silogizam, a k tome niti ne dokazuje poput indukcije: »Ali ni put
dijeljenjem ne tvori silogizam…«, »ali niti ne dokazuje kao onaj
koji provodi indukciju.«
Zar će onda Platon od svega odustati, je li zbog toga dijelje-
nje beskorisno? Nikako, kaže Aristotel: »Ako čini da na drugi na-
čin spoznajemo.« Jer: »Ni onaj koji rabi indukciju, ne dokazuje,
ali ipak nešto pokazuje.« I ne samo to, nego taj kuditelj priznaje
15
