PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
143
10
Ne uzimamo to iz Aristotelovih riječi, nego iz same stvari
koja je važnija i od samog Aristotela i od Platona. Aristotel je u 1.
knjizi
Mudrosti
, u posljednjem poglavlju, priznao: »Svakako cje-
lokupno učenje biva posredstvom već prije poznatih stvari – ili
svih ili nekih, te ili uz pomoć dokaza ili uz pomoć definicija.« Ali
rekao je:
učenje
,
μάθησις
, a ne
znanost
,
ἐπιστήμη
; međutim, na
temelju dokaza, koji u naravi ne postoji, ne nastaje nikakva zna-
nost ili učenje; preostaje da oni, i po njegovom mišljenju, nastaju
na temelju definicije. On doista nije mogao uzdrmati definiciju
koja je uvedena na toliko Platonovih mjesta najistinitijim pohva-
lama, ali joj je ipak pretpostavio svoj pronalazak, dokaz, imenom
značajno i slavno, a u stvari beznačajno, da bi sebe pretpostavio
učitelju, oko čega se uvijek trudio.
No, dopustimo Aristotelu da je njegov dokaz otkriven i da je
njegova primjena u znanostima vrlo velika. Međutim, što je od
toga dvoga važnije?
Što je dokaz
[na margini]
Dokaz je silogizam
ἐπιστημονικός
12
, koji čini da se znade,
koji tvori znanost, kad s pomoću uzroka pokazuje da nekom
predmetu pripada njegova vlastita trpnja. Definicija tvori zna-
nost o biti bilo koje stvari. Što je od tog dvoga po dostojanstvu
odličnije, da li bit, ili trpnja, kad bit postoji po sebi, a trpnja samo
po njoj? Koja je po naravi prije?
Definicija služi svim bićima, dok dokaz samo trpnjama, i to
ne svima, nego vlastitim. Definicija se tvori i dovršava s malo ri-
ječi, jednom jedinom tvrdnjom. Dokaz se, naprotiv, može tvoriti
samo silogizmom s mnogo više truda, i to ne bilo kakvim silogiz-
mom, nego onim koji se tvori od premisa vrlo teških i s obzirom
na pronalaženje i s obzirom na spoznavanje. Bi li itko bio tako
12
Usp. ARIST. A Po. 71b.18.
5
15
20
25
