PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
137
10
5
na shvaćanja mnogih o časnom i drugome nalaze negdje između
bića i ne-bića.« I nadalje: »Prije smo se složili da, ako se što takvo
pokaže, treba reći da je to predmet mnijenja, a ne spoznaje.« I
ponovno: »Za one koji gledaju mnoge lijepe stvari, a ne razabiru
lijepo samo i ne mogu slijediti drugoga koji ih do toga vodi, i
razabiru mnoga pravedna djela, a ono pravedno samo nipošto, i
sve na taj način, reći ćemo da o svemu tome imaju mnijenje, a da
ne spoznaju ništa od onog o čemu imaju mnijenje.«
Budući da se ovdje spominje
ono mnogo
, a to znači pojedinač-
ne stvari podložne nastajanju, treba obratiti pažnju na to da se
mnijenje po Platonovu nauku odnosi na njih iz kojih nastaje ono
univerzalno sabrano, a svi peripatetičari i misle i naučavaju da je
to predmet znanosti. Budući da je Aristotel ono općenito učinio
predmetom znanosti, i neki mlađi drže, da je Aristotel time mi-
slio na sokratovske ideje, te su napisali da se Sokrat i Aristotel u
tome uopće ne razlikuju.
Što je predmet znanosti
[na margini]
Ali oni vrlo daleko lutaju od cilja; naime, iz onih mnogih,
malo prije navedenih mjesta, očito je kakva su to sokratovska
<Aristotelovim> nasuprotna bića. Posve biće,
τὸ μὲν παντελῶς
ὄν, εἰλικρινῶς ὄν
8
, uistinu biće, ono što također naziva: »Što je
uvijek na isti način, jednako je biće.« Tim se oblikom iskaza ne-
rijetko služio i Aristotel kad je govorio o odvojenim bitima, ali
za ono Aristotelovo
općenito
,
djelovanjem razuma sakupljeno iz
pojedinačnog sam uči u 1. knjizi
O duši:
ἢ οὐδὴν ἢ ὕστερον
, »Ili
da je ništa ili nešto potonje.«
8
Usp. PLATO, R. 477.a.3 τὸ μὲν παντελῶς ὂν; PLATO, R. 478.d.6 – 7
τοῦ εἰλικρινῶς ὄντος.
15
20
25
