PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
131
10
5
silogizam je filozofski,
epiherema
je dijalektički silogizam,
sofizam
je eristički silogizam, a
aporema
je dijalektički silogizam po kon-
tradiktornoj opreci.« Ovaj četvrti navod pokazuje da te knjige
nisu Aristotelove jer se ni na kojem drugom mjestu u svim nje-
govim knjigama ne spominje to:
aporema
. To uvjerenje osnažuje i
to da ovdje razlikuje onu trojicu: filozofa, dijalektičara i erističara
za koje se čini da ih u 1. knjizi
O biću,
u 2. poglavlju, kao i Platon,
izjednačuje: jednako kao i Platon, donosi u prvoj knjizi
O biću
, u
2. poglavlju: »Sofističko i dijalektičko umijeće bavi se istim ro-
dom <stvari> kao filozofija.« A da se ona bavi istinitom spozna-
jom bića, rekao je malo prije: »Isto je tako nešto svojstveno biću
kao biću, i to je ono o čemu je filozofu dužnost istraživati istinu.
Znak je pak toga što se dijalektičari i sofisti javljaju u istom liku
kao filozof; sofistika je, naime, samo prividna mudrost, a dijalek-
tičari raspravljaju o svemu. A biće je zajedničko svima.« I tako
utvrđuje da se filozof s obzirom na predmet ništa ne razlikuje od
te dvojice. Ipak se od dijalektičara razlikuje s obzirom na način
svog zadatka, jer dijalektičar je
πειραστής
4
, onaj koji kuša <mo-
gućnosti>, a od sofista izborom života, jer sofist slijedi prividnu,
a filozof pravu istinu.
Platon je osim toga filozofu ili dijalektičaru pripisao pitanje i
odgovaranje, pa je učio da po njima nastaje ne samo ono prespa-
sonosno opovrgavanje, nego je također učio da po njima u duši
nastaje kako mnijenje, tako i znanost o svim bićima – razasuto na
mnogim mjestima, koja ćemo mi, u najboljem redu u kojem mo-
žemo, sabrati u jedno i otkrit ćemo o kojim nas je metodama za
spoznaju istine poučio; da bi se iz tog sabiranja lakše vidjelo što
4
Usp. ARIST. Metaph 1004b.25 – 26 ἔστι δὲ ἡ διαλεκτικὴ πειραστικὴ
περὶ ὧν ἡ φιλοσοφία γνωριστική͵ ἡ δὲ σοφιστικὴ φαινομένη͵ οὖσα δ΄
οὔ. Usp. također AMMON. GRAMAT. Diff. 001 389.1 001 389.1
15
20
25
