PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
123
20
15
u
Teetetu
je objasnio govoreći o toj njezinoj djelatnosti. »
Dianoei-
sthai
, tj. razmišljanje, nazivaš li ono isto što i ja? – Teetet: Što na-
zivaš? – Sokrat: Govor što ga sama duša sa sobom vodi o onom
što razmatra; reći ću ti kao onaj koji ne zna. Naime, čini mi se da
duša, dok razmatra, ne čini drugo nego razgovara, sama sebe is-
pitujući i odgovarajući, tvrdeći i poričući.« Dakle, razgovor duše
po pravilima, koji se sastoji u pitanju i odgovoru, kao i u tvrd-
nji i nijekanju, jest djelatnost te
dijanoje
, i to
διαλέγεσθαι
dalo
je raspravljanju ime dijalektika. Tako je, naime, učio u
Kratilu
:
»Kako drugačije nazivaš onoga koji zna pitati i odgovarati, nego
dijalektičarom.« I u 7. knjizi
Države
, mnogo također govoreći o
dijalektici ovako je zaključio: »Donijet ćeš im taj zakon da najviše
prihvate ono obrazovanje kako bi mogli najznanstvenije pitati i
odgovarati.«
Aristotel se slaže sa svojim učiteljem na početku
Prve analitike
u tome da se dijalektika bavi pitanjem i odgovaranjem, dijalek-
tičkim sudom u odnosu na druge sudove, definicijom u odnosu
na ono što se definira. »Dijalektika je za onog koji ispituje, pitanje
koji će dio proturječja sugovornik izabrati.« [315] To također tu-
mači
Topika
(ako je njegovo djelo) u 1. i 8. knjizi, a čita se i drugdje
na raznim mjestima. Međutim, u tome je bila u toj stvari razlika,
jer Aristotel dijalektičara obvezuje i kao da ga veže za tri stvari
(poslužimo se ovom
Topikom
kao Aristotelovom, naime niti ako
je, kako mi mislimo, Eudemova, ipak nije daleko od aristotelov-
5
10
