PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
129
20
15
25
10
5
No, čini se da je Platon osim tih upotreba uočio i četvrtu koja
pripada filozofiji utoliko što pobijajući lažna mnijenja čisti duše,
kao liječnik tijela. Tako, naime, piše u
Menonu
: »Ako je onaj, koji
pita, netko od sofista i svadljivaca i željnih bitke, odgovorili bi-
smo mu: Ja sam rekao. Ako ne govorim pravo, tvoj je zadatak
primiti [316] moj govor te ga opovrgnuti.« Tu upotrebu opovr-
gavanja u
Sofistu
naziva lijekom duše. »To isto su oni smatrali o
duši: da neće imati koristi od stečenih nauka prije nego što onaj
tko opovrgava, ne postidi onoga koji biva opovrgnut, te ga, odu-
zimajući mu mnijenja koja su bila zapreka naucima, učini čistim,
tako da smatra da znade samo ono što znade, a ne više. I tako
treba kazati da je opovrgavanje najveće i najsavršenije od očišće-
njâ.«
A da je posao liječnika provesti čišćenje u tijelu, a u duši da
je to zadatak filozofa, slavna je posudba od Trismegista. Čišćenje
neistinitog mnijenja u istom
Sofistu
čini dijelom
διδασκαλικῆς
2
<poučavanja> i da se ono događa
διερωτῶσιν ὧν ἂν
3
, onima
koji o tome pitaju, tj. na temelju pitanja. Jasno je da je to zadaća
dijalektičara. Na istom mjestu tako utvrđuje da dijalektičko umi-
jeće pripada filozofu: »Ali dijalektičko umijeće nećeš drugome
pripisati, kako mislim, nego onome koji može iskreno i pravedno
filozofirati.« Isto to kasnije naširoko dodaje u 7. knjizi
Države
i
drugdje.
Na suprotan je način autor
Topike
te stvari razlikovao da su
filozof i dijalektičar veoma različiti, pišući u 8. knjizi: »Dokazni
2
PLATO, Sph. 229.b.1; PLATO, Sph. 229.c.11; PLATO, Sph. 229.e.1;
PLATO, Sph. 231.b.5
3
PLATO, Sph. 230.b.4 – 5: Διερωτῶσιν ὧν ἂν οἴηταί τίς τι πέρι λέγειν
λέγων μηδέν·
