PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
125
20
10
5
ske tradicije): »za vježbanje, za razgovor, za filozofske znanosti.«
To troje tumačeći kaže: »Ako imamo metodu, lakše ćemo moći
obrazlagati o svakom predloženom predmetu; za razgovor pak,
jer kad nabrojimo mnijenja mnogih, ne ćemo razgovarati s nji-
ma na temelju tuđih mišljenja, nego na temelju vlastitih učenja,
raspravljajući o onome što će nam se činiti da ne kažu dobro; a
za filozofske znanosti, budući da smo sposobni dvojiti o jednom
i drugom, lakše ćemo u svakom pojedinom spoznati i istinito i
neistinito.«
Te je dvije posljednje primjene Aristotel unio u sve svoje knji-
ge: o filozofiji, mudrosti, fizici, politici; u svima, naime, nabraja
– no proizvoljno – mnijenja drugih pa ih
μεταβιβάζει͵
izvrće, te
o svemu prvo dvoji, a onda donosi ono što se njemu čini. Prvu
je primjenu podrazumijevao kad na početku knjige piše: »Naći
metodu kojom bismo mogli tvoriti silogizme o svakom pred-
loženom problemu, od onih utemeljenih na mnijenju, sami se
suzdržavajući od iskaza da ne kažemo ništa protuslovno.« Tu
metodu po kojoj oni što kane raspravljati na osnovi već
prihvaće-
nih mnijenja
(jer ono
ἐνδόξων
treba upravo tako shvatiti, a ne
na
osnovi vjerojatnih postavki
, kako to čini većina), mogu raspravljati
tako da ili protivnika nadvladaju, ili da bar ne budu nadvladani,
i da ne budu prisiljeni reći nešto suprotno onomu postavljenom
– primjenjivali su redovnici već prije 400 godina. Još i sada ona
kod njih vlada, pa i u talijanskim školama, no ni na kakvu ko-
rist za filozofske znanosti. Oni toga nisu svjesni i misle da su po
onome najvećma filozofi, po čemu su najmanje filozofi, jer je Ari-
stotel (ili Eudem, njegov slušač) od tog običaja na trećem mjestu
razlikovao filozofski običaj.
15
25
