PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
127
10
5
Ona pak mjesta
1
po kojima se iz dvojbe izvodi istina i neisti-
na, na temelju nabrajanja tuđih mnijenja i njihova pobijanja us-
postavljaju vlastiti stavovi, a na temelju rasprave protivnik ili
biva pobijeđen ili <bar> on sam nije prisiljen na suprotan stav
– Platon je poznavao, jer u 7. knjizi
Države
o ovoj posljednjoj upo-
trebi piše: »Ne čini li ti se da su u tim stvarima dijalektičari veo-
ma uspješni?« I zatim: »Ali već sam rekao da neki nisu sposobni
dati i prihvatiti obrazloženje.«, – misleći na onu treću upotrebu.
No još jasnije u
Sofistu
: »Taj <govor> mi se pokazao dvostrukim,
vidimda je jedan takav da javno i dugimgovorima može podrug-
ljivo govoriti mnoštvu, a drugi da privatno i kratkim govorima
prisiljava svog sugovornika da sam sebi protuslovi.« A da to biva
na temelju pitanja, malo poslije uči: »Ono u privatnim i sažetim
govorima usmjerenima na odgovore, trebamo li zvati drukčije,
nego protuslovećim?«
A one je dvije upotrebe naučavao samim djelom. Naime, u
Eutifronu
,
Eutidemu
,
Protagori
,
Gorgiji
i u 1. knjizi
Države
iznosi
mnijenja drugih i pobija ih, a to dijelom čini i u
Fedonu
i
Teetetu
kad pobija neke Anaksagorine, Parmenidove i Melisove misli. I
prvu upotrebu izvodi iz dvojbe, i to također u preostalom dijelu
Teeteta
, pa u
Lahetu
,
Harmidu
,
Menonu
i u više drugih spisa. Pla-
ton je, dakle, prije Aristotela ili Eudema vrlo dobro i poznavao tri
dijalektičke upotrebe i provodio ih daleko uspješnije nego Aris-
totel cijelom svojom filozofijom.
1
Pod mjestima –
loci,
τόποι, podrazumijeva Petrić pravila raspravlja-
nja koja je Aristotel izložio u 8. knjizi
Topike.
15
20
