PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
119
kojemu treba pripisati čast da ju je izumio, nazvao ju je i dijalek-
tikom. Tim su se imenom služili Sokrat, Euklid
i svi euklidov-
ci, Platon i Aristotel, kod kojih smo već prije napomenuli da se
nigdje [314] za ovu ili vještinu ili sposobnost ne čita ime logika.
Uskoro će prema Platonu biti jasno da dijalektika ili logika nije
drugo nego ispravna upotreba ljudskog razuma i kao neki dija-
log duše sa sobom samom. Ali neka bude dopušteno dati kratki
uvod, koji će nemalo koristiti za ovo istraživanje.
Definicija platoničke znanosti
[na margini]
Sva škola Zoroastra, najstarijeg od svih mudraca, Kaldeja-
ca, Asiraca, Perzijanaca i Indijaca, sva škola Merkura i Egipćana,
sva škola Hebreja i Esena, sva škola Grka, orfika, pitagorovaca i
platoničara, čini ljudsku dušu vječnom na obje strane vremena,
no ipak tvrdi da je ona potekla od oca razuma u vjekovječnos-
ti; predaja je da je od njega, u skladu s njegovim svojstvom, sa
sobom donijela forme svih stvari u njihovoj biti, ali da te forme
silaskom u tijelo bivaju tamne i zamagljene, pa se najavama osje-
tila i nekom objavom potiču na spoznaju vanjskih formi; zatim
da se preko njih, okretanjem sebi, <duša> okreće prepoznavanju
bitnih formi ; to prepoznavanje nije ništa drugo do neko sjećanje.
I zato je vjerovala i potvrđivala da su sva naša znanja sjećanja, tj.
oživljavanje samih prijašnjih spoznaja sebe.
Znanosti kod Aristotela
[na margini]
A Aristotel koji je htio da se čini, da se učenjima suprotstavio,
ne samo Platonu, nego i svim starima kojima je mogao, čini se da
ljudsku dušu nije izveo od razuma ili neke druge više biti, nego,
kao i duše nerazumnih životinja, iz krila materije – osim jedi-
nog razuma, o kojem je rekao da dolazi izvana, ne znam odakle.
Za taj razum nitko od njegovih sljedbenika nije mogao dovoljno
objasniti koji je, božanski ili ljudski, jedan jedini ili mnoštven; je
5
10
15
20
30
25
