PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
139
Platonovo mnijenje – Aristotelova znanost
[na margini]
Odatle nužno slijedi da Aristotelove znanosti za svoj predmet
ili nemaju ništa ili imaju nešto potonje i toliko su daleko od pla-
tonovske znanosti. Platon u 7. knjizi
Države
priznaje da je umno
razabiranje suprotstavljeno mnijenju: »I mnijenje se odnosi na
stvari podložne nastajanju, dok se umna spoznaja odnosi na bit.«
Otuda slijedi da je Platonovo mnijenje aristotelovska znanost, jer
se ona bavi onim općim skupljenim iz pojedinačnog nastalog.
Ne čini se, međutim, da je aristotelovska znanost sama sebi
dosljedna, jer ono sabrano općenito, što se naziva znanošću, ne
udovoljava onom uvjetu koji je <Aristotel> pripisivao znanosti:
[318] »da je znanost doista općenita i veoma nužna, a nužno ne
može biti drukčije.« Ali pojedinačne stvari i ono opće što je iz
njih sabrano ne sadrže nikakvu nužnost. Taj pak uvjet bolje od-
govara Platonovim apstraktnim bitima, jer postoje uvijek na isti
način, nego onom što nastaje i što nije opće, i bolje nego općem
sabranom koje nije nužno i u drugo vrijeme može postojati na
drugi način. Na to očito ukazuje i različitost mišljenja ne samo
raznih sljedbi, nego i jedne te iste sljedbe filozofa koji to opće
sabiru iz pojedinačnog jedanput ovako, drugi put onako, često i
isti, pa i najučeniji, u drugo vrijeme, na drugi način; to dokazuje
mijenjanje i raznolikost i mišljenja i pisanja. To ustrojstvo zaista
odgovara mnijenju: »Mnijenje je nepostojano;« kaže i odnosi se:
περὶ τὸ ἐνδεχόμενον καὶ ἄλλως ἔχειν
»na ono što može biti i
drukčije.«
9
Razlika Platonove i Aristotelove dijalektike
[na margini]
Platon se i Aristotel slažu, dakle, što se tiče mnijenja, ali se ne
slažu s obzirom na znanost. Onome je znanost o pravim, istin-
9
Usp. ARIST. A Po. 89a.2 – 3 ὥστε λείπεται δόξαν εἶναι περὶ τὸ
ἀληθὲς μὲν ἢ ψεῦδος͵ ἐνδεχόμενον δὲ καὶ ἄλλως ἔχειν.
5
10
15
20
25
30
