PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 4.
157
10
finiciju, da je korisno za rješenje svih problema, pa sam njegov
pobijatelj dokazuje da ono dovodi do spoznaje uzroka.
A za definiciju je, vođen istinom, u istom 14. poglavlju re-
kao da je počelo svake spoznaje: »Ono što ide
15
s onim što se
sastavlja iz pojedinačnog, bit će jasno po definicijama, jer je de-
finicija počelo svega koje je jednostavno.« Čini se ipak da mu je
to protiv volje, pod prisilom istine, izletilo iz usta, jer se inače u
svojoj dijalektici ne bavi drugim nego dokazom, jer mu je defi-
nicija ili dokaz ili počelo ili završetak dokaza, a dijeljenje služi
definiciji.
O četvrtoj metodi, analitičkoj, nema ni riječi, premda je nje-
zinim imenom naslovio knjige.
16
A Platonova dijalektika ima i to
i još nešto drugo uči. Čini se, naime, da na kraju 6. knjige
Države
uspostavlja dvostruku analizu: »da oni što se bave geometrijom
i računom i takvim stvarima, pretpostavljajući parni i neparni
broj, likove, tri vrste kutova i drugo tome srodno kod svake me-
tode, čineći to, kao oni koji znaju, postavljajući hipoteze ne žele
o tome položiti nikakav račun ni sebi, niti drugima, kao da je
to svakom očito; započinjajući od tih hipoteza, raspravljajući o
ostalom, završavaju očito kod onoga kad su pristupili razmatra-
nju.« A prije je rekao o misaonom rezanju crte: »Duša služeći se
15
Termin
accidentia
obično nije prijevod za συμβαίνοντα, nego za
συμβεβηκότα.
16
Tj.
Prva i Druga analitika.
5
15
20
