PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 3.
91
10
5
kih filozofa; poslužit ću se samim Aristotelom, on će nam otkriti
ono što tražimo. Na prvom mjestu, mjesto koje je on napa-
dao na zadnjem mjestu, čini to potpuno jasnim ne matema-
tičkim, nego onim prethodnim, simboličkim rodom govora,
jer potvrđuje da su pitagorovci sredinu svijeta nazivali
Jupi-
trovom stražom
τὸ δὲ μέσον εἶναι τοιοῦτον, {ὁ} Διὸς φυλακὴν
ὀνομάζουσι
8
; također: »Jupitrovom kulom«
9
, što je Simplici-
je naveo iz Aristotelove zbirke pitagorovskih mišljenja. Zbog
tog načina govorenja, kad su međusobno raspravljali, ako bi
tko rekao:
Jupitrova kula
, drugi su odmah u tome podrazumije-
vali
sredinu sveukupnosti
. Tako, kada bi rekli
boja,
razumijevali
su
površinu
, kako je to Aristotel tumačio u knjizi
O osjetilu
, u
trećem poglavlju:
καὶ οἱ Πυθαγόρειοι τὴν ἐπιφάνειαν χρόαν
ἐκάλουν
»Pitagorovci su površinu nazivali bojom.«
10
I u 2.
knjizi
Nikomahove etike,
u šestom poglavlju: »Zlo su pitagorov-
ci uspoređivali s beskonačnim, a dobro pak s konačnim.« To
su oni <tj. pitagorovci> postavili u onoj
sizigiji
11
koju u ko-
mentarima treće knjige
O prirodi
12
navode Temistije, Filopon
13
,
8
Grčki nije Petrić preveo, nego samo parafrazirao u prethodnom tekstu.
9
Usp. PYTHAGORIST. Testimon. et fragm. b37.28 – 30: οἱ μὲν Ζηνὸς
πύργον αὐτὸ καλοῦσιν͵ ὡς αὐτὸς ἐν τοῖς Πυθαγορικοῖς ἱστόρησεν͵ οἱ δὲ
Διὸς φυλακήν͵ ὡς ἐν τούτοις͵ οἱ δὲ Διὸς θρόνον͵ ὡς ἄλλοι φασίν; tako-
đer SIMP. in Ph.10.1355.9 – 10 καὶ Ζανὸς πύργον ἐκάλουν τὸ κέντρον͵ ὁ
δὲ Ἀριστοτέλης μέτρον τῶν ἄλλων κινήσεων τὴν τῆς ἀπλανοῦς ἔλεγεν
ὡς πρώτην καὶ συνῃρημένην.
10
Grčki citat kod Petrića nepreveden
11
onom paru, spoju
12
De Natura
nije baš čest prijevod za Aristotelovu
Fiziku i oslanja na
frazu koja se ponavlja na više mjesta
, npr. ARIST. Ph. 184a. 14 – 16: τῆς περὶ
φύσεως ἐπιστήμης πειρατέον διορίσασθαι πρῶτον τὰ περὶ τὰς ἀρχάς.
13
Usp. PHLP. in Ph. 16.124.1 – 5: Ἰστέον γὰρ ὅτι οἱ Πυθαγόρειοι
πάντα τὰ ὄντα καὶ πάσας τὰς ἐναντιώσεις εἰς δύο συστοιχίας ἀνῆγον͵
τήν τε τοῦ ἀγαθοῦ καὶ τὴν τοῦ κακοῦ· ταύταις γὰρ πᾶσαν ἐναντίωσιν
ἐμέριζον. τῇ μὲν γὰρ τοῦ ἀγαθοῦ συστοιχίᾳ τὸ κρεῖττον τῶν ἐναντίων
ἀπένεμον͵ τῇ δὲ ἀγαθόν κακόν μονάς δυάς περιττόν ἄρτιον φιλία
νεῖκος ὑπεροχή ἔλλειψις μέγα μικρόν διάκρισις σύγκρισις θερμόν
ψυχρόν τοῦ κακοῦ τὸ χεῖρον·
15
