PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 3.
99
20
5
ravalo na ono isto na što i s hijeroglifima Egipćana. Njima su <tj.
hijeroglifima>, zbog različitih svojstava životinja i biljaka, ozna-
čavali različite naravi drugih stvari. Ne smije ih se koriti, ako
su je, odhranjeni na matematici,
ἐντραφέντες
18
, promicali, kad
se, kako Filopon piše, Aristotel u 1. knjizi
Analitike
hvali jer je
trudeći se veoma oko matematike, njihove nazive:
ὅρος, σχῆμα
– krajnjeg pojma i figure, učinio simbolima dijelova suda i silo-
gizma. Tome se mogu dodati oni abecedni simboli krajnjih poj-
mova uzeti od geometara kojima je cijelu vještinu dokazivanja,
ne manje nego što su učinili pitagorovci brojevima i ostalim sim-
bolima druge znanosti, učinio vrlo tamnom, možda čak i iz istog
nastojanja kao i pitagorovci, da ne bi bilo kome iz puka postali
jasni. Za tim je išao po <vlastitoj> volji.
Smatram da uistinu nije nimalo istinito ono što Aristotel tvr-
di na već navedenom mjestu: »Smatrali su da su njihova počela
– počela svih bića.« I opet: »Mislili su da su elementi brojeva ele-
menti svih bića.« Nisu, naime, mislili da su brojevi u uobrazilji
počela stvari i, ako su mislili da su neki brojevi počela bića, misli-
li su na druge nego što su to ovi kojima brojimo; to su oni koje isti
Aristotel također izriče: »Brojevi su u cjelokupnoj prirodi prvi.«
Takav je broj onaj
tetraktis
kojeg su nazivali izvorom vječne pri-
rode: »Tako po onom koji je našoj duši dao tetraktis, izvor vječne
naravi.«
Poznavali su takve brojeve i obožavali su ih Aristotelovi pri-
jatelji Filopon i Simplicije. On, naime, u komentarima 1. knjige
O
duši
, u 68. komentaru mnogo sjajnog piše o tim brojevima. Budu-
ći da je to preopširno da se sve ovamo prepiše, [310] navest ću
po najvažnijim poglavljima:
ἀριθμοὺς μὲν οὖν ἐκάλουν τὰ εἴδη
18
Usp. ARIST. Metaph. 985b.25
10
15
25
