PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 2.
73
5
Na četvrtom mjestu onaj djelatni um, koji je Anaksagora,
kako na drugom mjestu kaže, na scenu doveo pomoću scenske
naprave
15
, kori kao glup: »tako je <Anaksagorin> um koji traži
nemoguće besmislen.« Ipak je tomumu, kao da je vođen kajanjem
zbog te svađe, u 1. knjizi
O duši
, pripisao mnogo prekrasnog:
»Osim što postavlja da je um počelo više od svega, za njega kaže
da je jedini od bića jednostavan, nepomiješan i čist.« Taj nauk i
sam je prigrlio u 3. knjizi
O duši
, u četvrtom poglavlju: »Nužno
je dakle, jer sve poima, da bude nepomiješan, da bi vladao, kako
kaže Anaksagora.« I kasnije: »Ako je um jednostavan i netrpan
i ni sa čime nema ništa zajedničko, kako kaže Anaksagora.« Tko
bi ravnodušno podnio da je taj, dakle, takav i tako sjajan um, kao
glup ismijao onaj koji ga <inače> hvali i prihvaća?
Filozofski duh ne bjesni manje zbog one uvrede u 3. knjizi
Fi-
zike
, u petom poglavlju: »Anaksagora uistinu besmisleno govori
o mirovanju beskonačnog; kaže, naime, da beskonačno učvršćuje
sebe sama, i to zato, jer je samo u sebi; ništa drugo ne okružuje,
kao da, gdje je nešto prirodno [305] nastalo, tamo jest – a to nije
istinito.«
To je ona ista nepravda kao i nepravde prema Ksenofanu, Par-
menidu, Zenonu i Melisu. Ono, naime, beskonačno tvorni je onaj
um Anaksagorin o kojem Simplicije piše:
16
»Um je uistinu ono be-
skonačno, po sebi moćan, i ne miješa se ni s kojom stvari, nego je
on sam u sebi samom.« Ako je um to beskonačno, zašto se Anak-
sagora navodi da govori
ἀτόπως,
besmisleno? I zašto filozof kaže:
τοῦτο δ’ οὐκ ἀληθές
,
to nije istinito
, kad je od svega najistinitije?
15
Usp. ARIST. Metaph 985a.18 – 19 Ἀναξαγόρας τε γὰρ μηχανῇ
χρῆται τῷ νῷ πρὸς τὴν κοσμοποιίαν.
16
Usp. SIMP. inPh. 9.156.13–15νοῦςδέἐστινἄπειρονκαὶαὐτοκρατὲς
καὶ μέμικται οὐδενὶ χρήματι͵ ἀλλὰ μόνος αὐτὸς ἐφ΄ ἑαυτοῦ ἐστιν.
10
15
20
25
