PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 2.
65
5
u tom poglavlju: »Kao <što kaže> Empedoklo, da se iz onoga
što je, naime, došlo u toplu maternicu, rađaju mužjaci, a što u
hladnu, ženke.« I nadalje: »To je naime, uistinu, Empedoklo teže
shvatio, smatrajući da se razlikuju samo s obzirom na hladnoću
i toplinu.« To i ovdje ne odobrava, ipak kad rasprava napreduje,
nešto dozvoljava, pišući ovako: »Ima nekog smisla da se uisti-
nu toplina i hladnoća smatraju uzrokom muškog i ženskog i da
istjecanje nastaje s desna ili s lijeva.« Konačno prema kraju nakon
navođenja nekih organa i sam dolazi do iste misli s Empedok-
lom: »Ako se to pretpostavi, možda će biti jasnije zbog kojeg se
razloga rađa jedanput žensko a drugi put muško. Kad, naime, ne
nadvlada počelo i ne može dozrijeti zbog nedostatka topline i ne
dovede do svoje vlastite forme, nego je tako svladano, nužno je
da se promijeni u suprotno, a suprotno muškom je žensko.« Kad
je on to tako rekao, što drugo treba reći, nego da muško i žensko
nastaje zbog veće ili manje topline, a manja toplina u odnosu na
veću znači hladnoću.
Zašto se uistinu toliki bog filozofa spušta i na bijedno po-
bijanje metafora u istoj knjizi u osmom poglavlju: »Empedoklo
nije ispravno mislio ili nije upotrijebio dobru metaforu pjeva-
10
15
20
