PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
347
20
15
10
5
čega se duša laća, um si uvijek kao boga pridruživši, božanska
budući i sáma, svime ispravno i sretno ravna.« Do spoznaje toga
prvoga pokretača vinuo se istražujući postoje li bogovi, da oni
postoje iznašao je nakon što je pokazao da je duša prvotnija od
tijela. To je pak izveo kroz gibanja: od svih je njih, veli, prvo ono
što ga je bio naveo na desetom mjestu, dakako ono koje pokreće
samo sebe i drugo; o njemu kaže: »Nastankom je i snagom s raz-
logom prvo.« Pa opet, zaključujući: »Za princip, dakle, sveukup-
nih gibanja i prvinu, podjednako i onu u mirujućemu nastalu i
onu u gibanome postojeću, samu sebe gibajuću, reći ćemo da je
nužno najstarija i najmoćnija od svih mijena, a ona od drugoga
mijenjana i druge stvari gibajuća da je druga.«
Gotovo je isti postupak Aristotel primijenio u 3. knjizi
O giba-
nju
, kako bi preko gibanjā iznašao prvo gibanje a preko njega pr-
voga pokretača. No, od učitelja odstupa u trima stvarima: prvo,
što nije htio da ovaj prvi pokretač, prvi Bog, bude duša; drugo,
što je nebu pripisao prvo gibanje, koje Platon naziva drugim, pri-
dajući ono prvo duši; treće, što je rekao da je prvi pokretač nepo-
kretan i po sebi i akcidentalno, Platon pak da je doduše gibljiv,
ali ne od nečeg drugog, već samim sobom. Također je prisvojio
i onu podjelu gibanja kojom se Platon poslužio počinjući o giba-
njima u istoj 3.
O gibanju
, poglavlje 3: »Neminovno je doista ili da
sve uvijek miruje ili se uvijek giba ili da se neke stvari gibaju, a
