PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
345
15
25
10
5
gibanja: dvostruko kružno najvećega i najmanjega kruga, pravocrt-
no pomjesno, valjkasto koje je kako pravocrtno tako i kružno, spa-
janje, odvajanje, povećavanje, smanjivanje, nastajanje, propadanje,
te gibanja duše koja pokreće samu sebe i sve drugo, kao i gibanje
kojim nešto biva pokrenuto od nečega drugoga. Ova je dva Aristo-
tel prihvatio u 26. poučku, a ostale sâm promišlja u 10. poučku. No,
od onih koje Aristotel izostavio bili su dvostruko kružno i valjkasto
te spajanje i razdvajanje. Po njegovim riječima »Stoga je ono postalo
izvorom svega odista začudna« čini se da je Aristotel prisvojio ono
što kaže na početku
Mehanike
: »Najzačudnije je to što suprotnosti na-
staju istodobno.« Krug se, naime, od njih sastoji. Na to Platon dodaje
gibanja duše, koja je Aristotel zanemario; a ipak su spoznaja, razmi-
šljanje, razumijevanje i drugo takvo – bilo da su po srijedi djelatno-
sti ili trpnje – gibanja po nužnosti, a i svako napredujuće pomjesno
gibanje od nje proishodi: [245] »Vodi duša, dakako, sve po nebu,
po zemlji i po moru, svojim vlastitim ganućima kojima su nazi-
vi ‘htjeti’, ‘promatrati’, ‘trsiti se’, ‘odlučivati’, ‘mniti’: ispravno ili
krivo, radosno, bolno, odvažno, bojažljivo, s mržnjom, ljubeći; i
svekolikim tima srodnim ili prvobitnim gibanjima: ova, sa svoje
strane, primaju drugotna gibanja tijelā i sva dovode do povećava-
nja i smanjivanja i do rastapanja i stapanja, pa tomu posljedično
do toplinā, hladnoćā, težinā, lakoćā, do tvrdoga i mekoga, bijelo-
ga i crnoga, strogoga i blagoga, gorkoga i slatkoga.«
U tim stvarima valja uzimati u obzir to da je Platon kao pr-
voga pokretača postavio dušu, to jest dušu sveukupnosti, koju
nedugo poslije naziva i bogom, ali ne prvim bogom: »I za sve
20
