PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
343
5
veliš, poprimajumoć stvarī mirujućih u središtu, kao što je kruženje
potencijalnost onih za koje se veli da stoje, a obrću se obodom kru-
ga? – Dakako. – Opažamo pak kako pri tom kruženju takvo gibanje
– krugom izvodeći istodobno i najveći i najmanji ophod – samo sebe
razmjerno raspodjeljuje na manje i na veće ophode, bivajući manje
i veće, shodno razmjernosti. Stoga je ono postalo izvorom svačega
odista začudna: istodobno velikim i malimophodima kroz usklađe-
ne sporosti i brzine, napredujući tako da nitko ne bi pomislio kako
biva trpnja. – Suštu istinu zboriš. A one pak stvari što se gibaju na
mnogima, kažeš mi čini se, da su to one koje god se gibaju premje-
štanjem uvijek prelazeći s mjesta na mjesto, što, dakako, biva onda
kad – imajući uporište sad samo jednog nekog središta, sad opet
– jer su valjkasto zavrćene – većeg broja njih: pa da se, nalijećući na
pojedinačno mirujuće, doduše raspolućuju; ali s onima s kojima se
– hitajućima k jednoj točci – uzajamno susreću iz suprotnoga prav-
ca, srastaju u nešto srednje i međusobno. Kažem da je doista tako
kako ti kažeš. Nego, spajano se, naime, uvećava a razdvajano sma-
njuje onda kada dotično uspostavljeno stanje potraje; ne potraje li
pak, propada i to na objema stranama. Zbiva li se dakle, nastajanje
svega kad bude neke trpnje? Jasno je: kada princip, prihvativši uve-
ćanje, dospije u drugu promjenu, a iz tê u obližnju, pa prošavši ih do
triju zadrži osjećanim stvarima osjetilnost – mijenjanjem, zacijelo,
i premještanjem tako posve zahvaćeno biva. Jest pak bitno bićem
kada to ostane, promijenivši se pak u drugo stanje tada propada
posvema. Jesmo li sada naveli sva gibanja, tako da ih po vrstama
obuhvatimo brojem, osimdvaju, prijatelju?’ ‘A kojih dvaju?’ ‘Valjda
onih, prijatelju, radi kojih namovo sadanje promatranje.’ ‘Reci jasni-
je!’ ‘Poradi duše li ono bijaše? Svakako.’ ‘Neka, dakle, postoji: neko
gibanje uvijek sposobno druge stvari uzkretati, ali sâmo sebe nes-
posobno; i drugo neko uvijek kadro i sebe sámo i drugo spajanjima
u razdvajanjima, povećavanjima i onim suprotnim, nastajanjima i
propadanjima – dakle, drugo neko gibanje, jedno nad svima.’ ‘Neka
je odista tako.’ ‘Nećemo li ono koje uvijek pokreće drugo i koje ga
preobrazuje iz drugoga postaviti kao deveto? Ono pak koje i sámo
sebe i druge, i koje je doraslo svima činidbama i trpnjama, a na bitan
je način nazivano mijenom i gibanjem svih bića, nećemo li za nj pak
reći od prilike da je ono deseto?« Iz rečenoga se izvode ovi rodovi
10
15
20
25
30
35
